BILJEŠKA O AUTORU

„Rubne pjesme“, 1997.

„Oslobađanje“, 1999.

„Molitva digitalnog čovjeka“, 1999.

„Sezona lova na lignje“, 2007.

„Uspomene jednog klošara“, 2007.

„Pisma bez odgovora“, 2007.

Čemu djelo

Pjesnik, pisac, umjetnik, pozvan je dati djelo. Umjetnikovo je temeljno pravo na slobodu za novo djelo, i utoliko nema odgovornost i obvezu zastupati dotad stvoreno – djela žive svoj vlastiti život među ljudima. Odgovornost za čuvanje najboljega što smo dali, pripada nacionalnoj kulturi, posredno ljudskom društvu. No ono je dinamičke prirode, povijesno neodređeno i nepredvidivo u kontinuitetu prenošenja etičkog dosega vrste. Put čovjekovog roda odredili su i masivni prolomi poput paljevine Aleksandrijske biblioteke, prijete nam ratna razaranja, propasti civilizacija i kultura ...

Kašnjenjem elite čovječanstva da uobliči svijest novog čovjeka, kao budnog, svome bližnjemu i svemu životu solidarnog, osviještenog sudionika planetarne sudbine, još izostaje generacijama humanista očekivana preobrazba vrijednosnog sustava ljudskog društva ... Izostaje preduvjet ostvarenju temeljnog prava svakog čovjeka, milijardi ljudi ovog razjedinjenog i napaćenog svijeta, da dosegnu maksimum znanja, i svoje ljudskosti.

Čovjekovo je prirodno pravo i poziv da promišlja, zapisuje, objavljuje svijetu i ljudima o onome što je vidio, što je saznao, ne dijeleći nas po kulturnom ili civilizacijskom porijeklu, po načinu stjecanja znanja jer ono je jedno. Pri čemu se uvijek nadamo kako ćemo pronaći istinske suvremenike i sumišljenike, stjegonoše nove stvarnosti koju svojim djelom i životom zastupamo.

Još redak-dva o tome čemu djelo. Pjesnikinja za koju sam siguran da će svojom poezijom zaslužiti mjesto unutar akademski priznatog pjesništva, brižno me upozorila kako ću žalostan umrijeti ne priskrbim li svome djelu društveno priznanje. Jednakovrijedno, sjećam se riječi umirućeg pjesnika čije ime antologije neće zabilježiti: “Nikoga nisam molio da me učini slavnim ... “ Ali slava za života ne dolazi bez značajnog konformizma; Ako i živi u istom vremenu, teško da bih uspio pronaći onoga kojemu bi bila čast, a ne rizik, potpisati se uz moje ime. Eshatološki, upitna je vrijednost slave pred fenomenom sigurnog potiranja što ga svatko od nas ima proći, neuvjerljivo je i uporište tzv. društvenog priznanja, makar ga svi volimo čuti ... Jer danas smo društvu sveti, već sutra od društva prokleti ... K tome, toliki vrijedni ljudi utkali su svoj život u ono što površno nazivamo kulturom, bilježeći, promišljajući, njegujući i uobličavajući iskustvo svog vremena u baštinu budućim ljudima, a da neće dosegnuti neko posebno društveno priznanje, čak slavu ...

Stoga ću umrijeti kako sam i živio, slobodan pod plavim i čovjekovoj spoznaji ničime omeđenim nebom, uzdajući se u staru stazu kozmičnosti namjesto zaklona, utvrde i mjerila antropocentričnosti koja je ljudima naše civilizacije „podarila“ tek odgodu potrage za smislom, ekskluzivitet hibernacije u vremenskoj kripti. Za me, djelo je posljedica istinskog ljudskog življenja: razumjeti, koliko nam je to god moguće! I dovršavati djelo, kao da ćemo ga već sutra napustiti ... Makar samosvojno, djelo ne može biti vrednije od stvaratelja samog, ali mu uspijeva, kada dosegne posljednju iskrenost ljudskog iskustva, poput proplamsaja nadživjeti već utihli ugarak.

Ako ću biti žalostan u trenutku smrti, to neće biti što mi djelo nije priznato, već što sam tako jadno opskrbljen za tako značajno putovanje ... Što napuštam ljude koje sam zavolio, uz koje će moja odanost bdjeti i po mojoj smrti ... I što baš ništa ne ostavljam vrijednim ljudima koje nisam imao priliku pozdraviti za života. Volio bih vas obodriti. Ali solidarnost pred neznanjem jedino je što nas trajno ujedinjuje.

Biografija

Nema titule, nema dugih godina unutar profesije književnika vezanog uz katedru, Maticu, ove ili one hodnike hrvatske nam domovine, kojima promiču ljudi čija će imena Hrvatski narod zabilježiti. Što ne znači da sam proživio manje vrijedan život: «Rubne pjesme» mogao sam napisati tek hodajući osamljenom i neizvjesnom stazom.

Kao samouk, neformalno školovan, pripadam onom rubnom području kojemu omeđujuća povijesna epoha načelno ne priznaje postojanje. Time dijelim univerzalnost sudbine sličnih umjetnika: Za života, umjetnička matica doživljava nas anomalijom, za nju je naš doseg rezultat slučaja, nad nama razastire anatemu krivovjerja, ili tek neznanja … Bez oslonca u suvremenicima i akademskog utočišta, stigmatizirani shizmom koja još uvijek ljudsko znanje dijeli na ortodoksno i heretičko, pod divljim sjajem svoje rasplamsane zvijezde, mnogi bivaju slomljeni ili sagore. Često sam promišljao sudbine mrtvih pjesnika i tek naknadno priznatih slikara. I s neiskazivom odlučnošću prihvaćao izazov svog vremena. Osjećam čak etičku obavezu: Ovoga puta, neće biti još jednog odustajanja. To ne znači u beskraj čekati pred vratima koja očito ne žele otvoriti, već smireno graditi svoje djelo.

*

Bio sam primitivno i neukrotivo dijete, valjda stoga što sam rođen kao internacionalist, od majke Zagrepčanke i oca Slovenca, u Čačku 1954. godine (rodni kraj odrekao me se 2004., vjerujem zbog kritičkog dijela mojih «Pisama bez odgovora» što sam ih poslao čačanskoj biblioteci. Nekoj drugačijoj generaciji preostaje ispraviti ovo ogrješenje). Sjećam se da su me osobito privlačile željezničke tračnice, i pretrčavanje ispred vojnih kamiona, na užas zaprepaštenih vozača. Zovu daljina odazvao sam se prvi put s nepune četiri godine, kada su me roditelji u posljednji čas pronašli na kolodvoru i skinuli s vlaka. No sudbinu jedne takve, ciganske duše, ništa nije moglo otkloniti i mi smo ubrzo odselili iz Srbije. Oca premještaju u Zagreb, potom Zadar, gdje zapisujem prve, još dječačke stihove …

Rastanak sa Zadrom teško me pogodio, bila je to prelomnica mog života: Prekinuto glazbeno školovanje, izgubljena veza s generacijom koju je primjereno podsticanje odvelo ka književnosti i današnjem njenom intelektualizmu. Osta Zadar daleko, u morskim izmaglicama obris Filozofskog fakulteta koji nikada neću upisati.

U Zagrebu se, po neumoljivoj roditeljskoj želji, školujem za tehničara, kako bih imao «kruh u rukama». Bila mi je dvadeset i treća kada sam srušio svoj prvi most za sobom, prekinuvši studij tehničke struke; vapio sam za drugačijim znanjem! Ali nudi se tek samoukost, mahom hrestomatijski - stjecajem životnih okolnosti prisiljen sam zaposliti se. Desetogodišnja tamnica za crtaćom daskom, za kojom zapisujem dobar dio svojih budućih knjiga. Filozofija, psihoanaliza, češće je preda mnom no nacrti … Propast «socijalizma» i svoje «profesije» dočekao sam kao oslobođenje: Dok se rušio jedan svijet, u naviještenom hibrisu odustajanja milijuna od njihove, makar i nesavršene slobode koju će uskoro bacati na gomile, samotinja se pokazala mojim trajnim stanjem. Tih godina objavljujem svoju poeziju. Poezija konačno postaje i javno iskazan otrov i eliksir mog života.

*

Svojim životnim djelom smatram zbirku poezije «Rubne pjesme». Uz bok joj je pjesnički zapis »Oslobađanje«, i u istim koricama zbirka pjesama «Molitva digitalnog čovjeka». «Sezona lova na lignje» moj je hommage šumu mora. «Pisma bez odgovora», «Uspomene jednog klošara», autobiografski su zapisi.

*

Živeći životom ribara, naučio sam čekati. Dolazak plime, Mjesečev izlazak, valove juga što donose jata iz dubina … Postoji vrijeme za lignju, i vrijeme za parangale. Možda i vrijeme za mjesto u ljudskom društvu, od onoga što napišem. Posljednjih desetak godina proveo sam u svom uobičajeno sizifovskom poslu: Sijući zaleđenom pustoši turopoljskom (v. «Pisma bez odgovora»). Sve do ovih kasnih tišina rezerviranih za štiva povijesti, kada se prohujala vremena sedimentiraju, do odmaka: Naše su drame vrijedne tek po testu spuštanja zavjese … No nešto mi jednako trajno nedostaje: Moji izostali studentski dani. Ljudi koje je vrijedilo sresti, a koje sam nesretno mimoišao.

Na koncu ovih zapisa značajno je priznati kako svom djelu nisam uspio izboriti pravo na javnost: Knjige su mi godinama uredno odbijane odlukama Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Možda će vam jednom reći i kako nisu znali, ili nisu smjeli znati za moje zapise (ne vjerujte im, znali su). Možda jednom čak ublaže ponešto oporosti ove bilješke. Ali danas, kada se osvrnem u prošlo, u dugi niz godina što su pripale poeziji, poput tolikih prije mene mogu reći: Ne žalim zbog tog naizgled neuspjeha. Preda mnom oluje, hridine i lanci ... Žalio bih da se nisam otisnuo na takvo putovanje.