BILJEŠKA O AUTORU
„Rubne pjesme“, 1997.
„Oslobađanje“, 1999.
„Molitva digitalnog
čovjeka“, 1999.
„Sezona lova na lignje“, 2007.
„Uspomene jednog klošara“, 2007.
„Pisma bez odgovora“, 2007.
Čemu djelo
Pjesnik, pisac, umjetnik, pozvan je dati
djelo. Umjetnikovo je temeljno pravo na slobodu za novo djelo, i utoliko nema
odgovornost i obvezu zastupati dotad stvoreno – djela žive svoj vlastiti život
među ljudima. Odgovornost za čuvanje najboljega što smo dali, pripada
nacionalnoj kulturi.
Kašnjenjem elite
čovječanstva da uobliči svijest novog čovjeka, kao budnog,
svome bližnjemu i svemu životu solidarnog, osviještenog sudionika planetarne
sudbine, još izostaje generacijama humanista očekivana preobrazba
vrijednosnog sustava ljudskog društva ... Izostaje preduvjet ostvarenju
temeljnog prava svakog čovjeka, milijardi ljudi ovog razjedinjenog i
napaćenog svijeta, da dosegnu maksimum znanja, i svoje ljudskosti.
Čovjekovo je prirodno pravo i poziv da promišlja, zapisuje, objavljuje
svijetu i ljudima o onome što je vidio, što je saznao, ne dijeleći nas po
kulturnom ili civilizacijskom porijeklu, po načinu stjecanja znanja jer
ono je jedno.
Još redak-dva o tome čemu djelo. Svojevremeno,
brižno sam upozoren kako ću žalostan umrijeti ne priskrbim li svome djelu
društveno priznanje. Jednakovrijedno, sjećam se riječi umirućeg
pjesnika čije ime antologije neće zabilježiti: “Nikoga nisam molio da
me učini slavnim ... “ Ali slava za života ne dolazi bez značajnog
konformizma; Ako i živi u istom vremenu, teško da bih uspio pronaći onoga
kojemu bi bila čast, a ne rizik, potpisati se uz moje ime. Eshatološki,
upitna je vrijednost slave pred fenomenom sigurnog potiranja što ga svatko od
nas ima proći, neuvjerljivo je i uporište tzv. društvenog priznanja, makar
ga svi volimo čuti ... Jer danas smo društvu sveti, već sutra od
društva prokleti ... K tome, toliki vrijedni ljudi utkali su svoj život u ono što
površno nazivamo kulturom, bilježeći, promišljajući, njegujući i
uobličavajući iskustvo svog vremena u baštinu budućim ljudima, a
da neće dosegnuti neko posebno društveno priznanje, čak slavu ...
Stoga
ću umrijeti kako sam i živio, slobodan pod plavim i čovjekovoj
spoznaji ničime omeđenim nebom, uzdajući se u staru stazu
kozmičnosti namjesto zaklona, utvrde i mjerila antropocentričnosti
koja je ljudima naše civilizacije „podarila“ tek odgodu potrage za smislom,
ekskluzivitet hibernacije u vremenskoj kripti. Za me, djelo je posljedica
istinskog ljudskog življenja: razumjeti, koliko nam je to god moguće!
Makar samosvojno, djelo ne može biti vrednije od stvaratelja samog, ali mu
uspijeva, kada dosegne posljednju iskrenost ljudskog iskustva, poput
proplamsaja nadživjeti već utihli ugarak.
Ako ću biti žalostan u trenutku
smrti, to neće biti što mi djelo nije priznato, već što sam tako
jadno opskrbljen za tako značajno putovanje ... Što napuštam ljude koje
sam zavolio, i što baš ništa ne ostavljam vrijednim ljudima koje nisam imao
priliku pozdraviti za života. Volio bih vas obodriti. Ali solidarnost pred
neznanjem jedino je što nas trajno ujedinjuje.
Biografija
Nema titule, nema dugih godina
unutar profesije književnika vezanog uz katedru, Maticu, ove ili one hodnike
hrvatske nam domovine, kojima promiču ljudi čija će imena
Hrvatski narod zabilježiti. Što ne znači da sam proživio manje vrijedan
život: «Rubne pjesme» mogao sam napisati tek hodajući osamljenom i
neizvjesnom stazom.
Kao samouk, neformalno školovan,
pripadam onom rubnom području kojemu omeđujuća povijesna epoha
načelno ne priznaje postojanje. Time dijelim univerzalnost sudbine
sličnih umjetnika: Za života, umjetnička matica doživljava nas
anomalijom, za nju je naš doseg rezultat slučaja, nad nama razastire
anatemu krivovjerja, ili tek neznanja … Bez oslonca u suvremenicima i
akademskog utočišta, stigmatizirani shizmom koja još uvijek ljudsko znanje
dijeli na ortodoksno i heretičko, pod divljim sjajem svoje rasplamsane
zvijezde, mnogi bivaju slomljeni ili sagore. Često sam promišljao sudbine
mrtvih pjesnika i tek naknadno priznatih slikara. I s neiskazivom
odlučnošću prihvaćao izazov svog vremena. Osjećam čak
etičku obavezu: Ovoga puta, neće biti još jednog odustajanja. To ne
znači u beskraj čekati pred vratima koja očito ne žele otvoriti,
već smireno graditi svoje djelo.
*
Bio sam primitivno i neukrotivo
dijete, valjda stoga što sam rođen kao internacionalist, od majke
Zagrepčanke i oca Slovenca, u Čačku 1954. godine. Sjećam se
da su me osobito privlačile željezničke tračnice, i
pretrčavanje ispred vojnih kamiona, na užas zaprepaštenih vozača.
Zovu daljina odazvao sam se prvi put s nepune četiri godine, kada su me
roditelji u posljednji čas pronašli na kolodvoru i skinuli s vlaka. No
sudbinu jedne takve, ciganske duše, ništa nije moglo otkloniti i mi smo ubrzo
odselili iz Srbije. Oca premještaju u Zagreb, potom Zadar, gdje zapisujem prve,
još dječačke stihove …
Rastanak sa Zadrom teško me
pogodio, bila je to prelomnica mog života: Prekinuto glazbeno školovanje,
izgubljena veza s generacijom koju je primjereno podsticanje odvelo ka
književnosti i današnjem njenom intelektualizmu. Osta Zadar daleko, u morskim
izmaglicama obris Filozofskog fakulteta koji nikada neću upisati.
U Zagrebu se, po neumoljivoj
roditeljskoj želji, školujem za tehničara, kako bih imao «kruh u rukama».
Bila mi je dvadeset i treća kada sam srušio svoj prvi most za sobom,
prekinuvši studij tehničke struke; vapio sam za drugačijim
znanjem! Ali nudi se tek samoukost, mahom hrestomatijski - stjecajem životnih
okolnosti prisiljen sam zaposliti se.
Desetogodišnja tamnica za crtaćom daskom, za kojom zapisujem dobar
dio svojih budućih knjiga. Filozofija, psihoanaliza, češće je
preda mnom no nacrti … Propast «socijalizma» i svoje «profesije» dočekao
sam kao oslobođenje: Dok se rušio jedan svijet, u naviještenom
hibrisu odustajanja milijuna od njihove,
makar i nesavršene slobode koju će uskoro bacati na gomile, samotinja se
pokazala mojim trajnim stanjem. Tih godina objavljujem svoju poeziju. Poezija
konačno postaje i javno iskazan otrov i eliksir mog života.
*
Svojim životnim djelom smatram
zbirku poezije «Rubne pjesme». Uz bok joj je pjesnički zapis »Oslobađanje«,
i u istim koricama zbirka pjesama «Molitva digitalnog čovjeka». «Sezona lova na lignje» moj je
hommage šumu mora. «Pisma bez odgovora», «Uspomene jednog klošara»,
autobiografski su zapisi.
*
Živeći životom ribara,
naučio sam čekati. Dolazak plime, Mjesečev izlazak, valove juga
što donose jata iz dubina … Postoji vrijeme za lignju, i vrijeme za parangale. Možda i vrijeme za mjesto u ljudskom društvu,
od onoga što napišem. Posljednjih desetak godina proveo sam u svom
uobičajeno sizifovskom poslu: Sijući zaleđenom pustoši
turopoljskom (v. «Pisma bez odgovora»). Sve do ovih kasnih tišina rezerviranih
za štiva povijesti, kada se prohujala vremena
sedimentiraju, do odmaka: Naše su drame vrijedne tek po testu spuštanja
zavjese … Na koncu ovih zapisa
značajno je priznati kako svom djelu nisam uspio izboriti pravo na
javnost: Knjige su mi godinama uredno odbijane odlukama Ministarstva kulture
Republike Hrvatske. Možda će vam jednom reći i kako nisu znali, ili
nisu smjeli znati za moje zapise (ne vjerujte im, znali su). Možda jednom
čak ublaže ponešto oporosti ove bilješke. Ali danas, kada se osvrnem u
prošlo, u dugi niz godina što su pripale poeziji, poput tolikih prije mene mogu
reći: Ne žalim zbog tog naizgled neuspjeha. Preda mnom oluje, hridine i lanci
... Žalio bih da se nisam otisnuo na takvo putovanje.