Molitva digitalnog čovjeka

       (1996-1998)

 

 

 

 

 

Molitva digitalnog čovjeka

 

On nosi digitalni sat.

 

Kraj njegovog srca, ugrađeno,

otkucava digitalno srce.

 

On je digitalan, on uvažava

ritmove kojima velegrad

naređuje dolazak sunca.

 

Kao kroz maglu, tamo

gdje više nitko ne odlazi

gdje nitko ni slučajno

ne zalazi,

na beskrajno dalekim čeličnim

rubovima grada,

kao kroz maglu još čuje

kao kroz maglu još zna

da više i ne živi.

 

On je slobodan od grijeha

zanijekavši svog tvorca.

Zanijekavši svog tvorca

sada on mora biti mjerom svijeta.

Ali nije li to previše

za slabašne baterije u pozadini?

Stoga on ipak,

u dugim kišnim noćima,

upućuje površnu molitvu...

 

I kao kroz maglu, sluša

i plače,

u dugim kišnim noćima

kad kisele prodorne kapi

brazdaju strminom stakla,

u sobi tišine

izvan dosega smisla

koji je tako samouvjereno

nekada pridavao povijesti.

 

Kao kroz maglu,

kao kroz potisnuto sjećanje

na postojanje visokih akustičnih prostora

gdje zborovi dostojnih mame sveto

bojama spiralnih glazbi,

kao kroz maglu on zna

da molitva više ne pomaže

i da nikada neće umrijeti.

 

U dugim, kišnim noćima

kad kisele prodorne kapi

brazdaju strminom stakla,

u sobi tišine

otkucava digitalni čovjek.

 

               1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mrtvi bataljun

 

S onu stranu ideologija,

kad zamuknu odjeci počasnih plotuna

njihovih propalih vojski,

na pustoj straži stoji

mrtvi bataljun.

 

        *

 

Gdje je sada osmijeh kojim su u stroju

gledali u nebo, plavo i visoko?

O, suviše su lako našli se u boju

tukući se dugo, uporno, žestoko

jedan protiv drugog

jedan protiv drugog.

 

I ne zbog zakletve, jer ona ih ne veže,

kao ni vođa kome su se kleli

kao ni zemlja, koju nisu htjeli

jer prošlost je okov što davi i steže!

 

I ne zbog mržnje, jer mrziše i prije

u dugoj koloni što nesta u noć.

Već radi slobode što tražit su je htjeli,

tukući se dugo, uporno, žestoko

jedan protiv drugog

jedan protiv drugog.

 

Već radi slobode, koju nisu sreli

prodavši u roblje i djecu i sebe

jedan protiv drugog

jedan protiv drugog

 

     *

 

S onu stranu ideologija,

kad zamuknu odjeci počasnih plotuna

njihovih propalih vojski,

na pustoj straži stoji

mrtvi bataljun.

 

  287. bataljonu vojne policije, Titove JNA

      

                         1996.

 

 

 

 

 

 

 

Vlakom podno Avale

 

Tešlo da ću ikad

vlakom podno Avale,

i u plava jutra zavaljenu

onu zemlju Srbiju...

 

Sada smo si čelik rinuli u pleća

i dišemo teško

- zar netko se čudi?

I krst protiv križa roguši se glupo.

A temelj im jedan.

I plaćen je skupo...

 

A ti si, sav dalek, pisao "Sumatru",

i tješio rukom krvave vidike.

Sav slutnja, sav uho, nadvijen nad vrijeme

crtao si meke, žalostive slike...

 

Teško da ću ikad

vlakom podno Avale,

i u plava jutra zavaljenu

onu zemlju Srbiju.

 

Tamo gdje je jednom

pisana "Sumatra"...

 

                 1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sad su ruke prazne

 

Vani jesen.

Opet kiša pada.

Pogled šutljiv uzima daljina.

A u tami, svjetlo oka blista,

sjajno, sjetno, dok se sjeća sina.

 

On je bio radnik, treća smjena često

i nedjeljom su znali šetati kraj rijeke.

Bilo je i sunca, i glazba se čula

u praznična jutra, iz njegove sobe.

Još visi gitara kraj trošnog ormara

gdje jabuke zrele u jesen su bile.

U šupi bicikl, čak gume su cijele,

k'o da u sumrak njim će na rad...

 

A bio je tako, tako jako mlad

osmjeha široka, za sve ljude svijeta

i volio je cure, baš iz drugog sela

više neko krasne, cure roda svog.

 

Sad su cure same

 

     *

 

Poznao sam sina ove nijeme žene

u jesenju tamu što pogledom luta

i sto puta rekoh, gledajuć' mu sliku:

S tobom bih, Iva, i u smrti sjene!

Al' znao sam i sina jedne majke druge

iz susjednog sela, s one strane rijeke

i sto puta rekoh, misleći a njega:

S tobom bih, Brane, i u carstvo tuge!

 

U koga od njih dvoje pucati sam treb'o?

U kojeg mog druga naše treće smjene?

 

Vani jesen, opet kiša pada.

Ja kriv svima, moje puške nijeme.

 

                            1996.

 

Ivici K., Hrvatu, Branislavu M., Srbinu

 

 

 

 

 

 

 

 

Propast jednog carstva

             ili

rat iz perspektive jednog siromaha

 

 

 

"Ah, standardna slika:

Kolone u uniformama, zapreke.

Svuda zebnja, jer mi smo napušteni!

Generali, uobičajeno,

više nisu s nama.

 

Tamo gore neki luđak

tuče vatrom mitraljeza.

A ja se krstim, i kosu čupam:

Ma pusti ga, viču,

taj samo se zeza!..."

 

I piše mi Stole da već teško hoda,

vuče ga, veli, majčici zemlji.

Baš pati od snova, on - dijete Soluna!

Sad šajkaču nosi, jer takva je moda.

 

A ja ga kunem - ta bacaj to čudo!

Vaši? Il' naši? Bit će svejedno!

Zbog ponosa tvojeg bit će ti ludo:

Eto te ispred osvete stroja!

 

Još piše da trpe i četnika rulju

a Stole sav smrknut - već bilo je svašta!

I zna, tu iza brda, gdje potmulo gruva

i ustašku bojnu izmislit će mašta...

 

Kao na vrtuljku cere mu se ljudi,

jučer krema naša, cvijet samoupravljača,

al' danas ne glume, ozbiljnih su lica:

U ručici malj im, gubica koljača!

 

To se društvo jednom zaklelo u zvijezde,

ljudi, ti su prasci lagali u zboru!

A sada na tenkovskim kupolama jezde,

međe groblja vuku po Panonskom moru!

 

E Stole, budalo! Ma što još tu radiš?

Pa scenu si istu sto puta gled'o!

Kad propada carstvo tad svijet zaudara.

Pa pišeš - ne jedeš...jer svega se gadiš.

 

A onda, opet, ona ista slika:

Nad prokletom zemljom dim, požar vlada

i tek tamo na koncu, posljednjih vidika

na križ pribijena umire i nada.

 

Kolone u uniformama, zapreke...

Uvijek ista slika.

Kad propada carstvo nema generala.

Tek svijet zaudara.

I leševi vojnika...

 

                 1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pjesnik za ona vremena

 

U svijetu telefaksa, optičkih signala, holograma,

kako sada zvuči onaj zdvojni krik:

         "O tempora! O mores!"

           O pisma bez odgovora!

Tko se tamo igra?! Tko to loše glumi

jednog de Banvillea?

 

Ali ja sam barbarin!

Ja ne priznajem imperije i dovršenost svijeta!

Ja obećajem izbaždarenom poretku impotentnih pjesnika

da ću nasrnuti divlje,

da ću zaobići njihove pomno građene kineske zidove,

da ću nemilosrdno prezreti svaku strofu koju su napisali

u svom trajnom podaništvu!

 

Jer pjesnik je hulja, loš građanin,

on sumnja u svaku zastavu,

vidi joj krvavi rub što mlati kroz povijest

i prozire:

To je krv čovjekova!

Zar ne vidite? zar ne vidite?!

 

O kozeri, salonski eruditi,

što strepite za svoj izlizani stolac?!

Ja posjedujem zvijezde, eone grabim dlanovima,

što će meni vaši prašnjavi saloni!

 

A svijet već pribire rojeve gnjevnih,

svijet će se potresti u temelju!

Slutite li, čujete li, vrijeme što dolazi neumoljivo

da strese, da zdrobi u prah ploču egoizma vrste,

na kojoj čovjek u lakiranim cipelama

pleše pobjednički valcer!

 

Imate li pjesnika za ta vremena?

Hoće li biti dovoljne diplome uma

kada bude zatraženo vaše srce?

Imate li hrabrosti za herezu, koja vas jedina ujedinjuje

s čovjekom koji je bio, i onim koji će doći?

Kamo plovi ovaj izrešetani brod, s časnim

crveno-bijelim poljima na zastavi,

kad nema snage, kad nema visokih jedara

za sudar s neverama što dolaze...

 

Imate li pjesnika za ta vremena?

Imate li?

 

            Matici hrvatskoj

                        1997.

 

 

 

 

Plakat ćeš, Evropo!

 

Noći, crna noći!

Pred vratima Evrope skitaš,

i nas, šaku jada

kroz godina sedam gladnih

pragovima njenim ritaš!

 

A vrela se svjetla dime,

avenije zvijezde kradu,

i oholost nebodera

milijardi daje nadu.

Al' ne sumnjaj:

Plakat ćeš, Evropo!

 

             Ispod Creskog sam masiva

             one noći burne, divlje

             broda svjetlo gled'o dugo.

             I u mraku sami užas:

             Hropac lanca, motor ludi,

             upele se svijeta ćudi

             da u ništa satru provu!

             Ali ljudi! Kud će ljudi?!

 

             K'o da reže snježnim nožem

             nadvisila bura jarbol;

             Bijeli svjetlo - sad će zgasnut

             usred vrenja oceana!

             I u tami štropot slušam:

             Stisnuo se tanker moćni,

             sidro baca, moli dana...

 

Vandali su tebi temelj

i pod sjajem mrkih zvijezda

ti nevina mirno spavaš

- tvoja groblja već su povijest.

A ovdje, pod creskim bilom

orgija u strašnoj noći

- supertanker šutke stoji!

I Vandal se mostom šeta

ure straha mučne broji

dok u mraku crnog mulja

klizi sidro licem svijeta...

 

Plakat ćeš, Evropo.

 

                 1997.

 

 

 

 

 

Visoki, daleki snjegovi

 

Da je minut' ovo tijelo...

U daljini bregovi, a nad njima snjegovi...

 

Da se vinut' u visine

gdje se hlade plave boje,

da je minut' u tišine

počinuti srce moje

snom od šaša, tihih sati

kad se lede suhe vlati...

U planine, u modrine,

napustiti južna svjetla,

u daljine, u daljine!

 

I da budu bregovi

i nad njima snjegovi,

i da šute i da neće

kad ih svjetlo juga budi,

da ostanu kristal hladni

i da plavom visu streme

kad ih svjetlo juga jednom

probudi da budu - ljudi...

 

                1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bude li budućnosti

 

Što će tebi značiti

to što ja pamtim

posljednje jablanove?

Tvoje vrijeme, ionako, više nema oči

kojima bi gledalo.

 

          *

 

Koliko smo bitaka izgubili?

Sve do jedne!

Moramo li umrijeti

da bi pobijedili?

I sve strasti ću sagorjeti

samo da se ne rodim,

da se opet ne rodim!

Ali kamo, kamo,

kamo ću sa ljubavlju?

 

                1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Čamac na buri

 

Noćas, ah noćas, nema ti mira!

Već nateže uže.

Već katarkom svira...

 

            *

 

Sa visova creskih dolazi k tebi

pravedna, snažna, posljednja bura

i pramac ti odlučno smjera;

valima sitnim, bodljikavim, hladnim

novoj sudbini na pučinu tjera.

 

A ti se tad sjetiš toplih daljina

i kako si, mladac, bistrom lagunom

prvi put sretan zaplovio bodro...

Jer tebe je rodilo obilje juga

pod zvijezdama sjajnim, u kolijevci ljeta,

da ploviš kroz modro, modro, modro,

da odneseš pozdrav svim morima svijeta!

 

A noćas, ah noćas, uže će slabit'

i pucati niti jedna po jedna,

i staro će drvo smireno stenjat'

sluteć' da više ništa ne osta

što bi za život mogao mijenjat'...

Hoćeš li žaliti kada se desi,

kad posljednji pramen klizne sa stijene,

hoćeš li ljubiti jače no ikad

plavetnost svijeta, i korak svoje žene,

hoćeš li moći nadoknadit' ipak

sve one površne godine i sate

kada si mislio: Vječno ću tako!

A sada ni trenutak ne preosta za te...

 

Pa mahneš, već dalek, u pjenama bijelim:

Ne tuguj! Jednom, srest ćemo se opet!

Bićem cijelim...

                           1998.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Crne, plahovite ptice

 

Danas su crne, plahovite ptice

vitlale nebom u sumorni sat.

Što su to vidjele?

Čemu se nadale

sivom sjevercu na putu?

Što su to slušale?

Zašto su kušale

oporost svijeta, divljačku, ljutu?

 

I ja, sa njima, tek lepećem tromo

i krilima crnim stremim u mrak,

i blatnjavim putom obilazim prošlo

i skupljam i tješim što pljuv'o je svak.

 

A ja - tek talac, a uze mi vrijeme

i mokre se grane steru pred noć,

i tamo kraj rijeke uzdah se čuje

svih nestalih mjesta kud znao sam poć'.

 

Otuđenje. Zagađenost.

Rat, k'o uvijek - stanje svijeta.

Razrjeđenje! Promašenost!

Kome to još smeta?

 

A crne se, krasne, plahovite ptice

baciše s vjetrom u očajni let!

I pustoš se diže i divlja za vratom.

Sa sjevera sniježi. To gasi se svijet.

 

                                1998.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Smrt jednog miša

 

Jučer, umro je moj miš.

Zamorac običan, već prosijede dlake,

rekao bi netko - nimalo vrijedan.

A svijet se potom rušio dugo

  sporadičnim ovalima kotrljajućih boli,

     i Jugo je divljalo, daleko na moru,

       šarajući besmislene stihove od soli...

 

Ne, ne razumijem Boga, niti se već trudim

- sa suzom se rađa cijelo Stvorenje,

i čovjek, i ptica, i riba, i drvo

kroz jecaje živi. Tek smrt je smirenje.

 

Ne, ne poznam Boga i o njemu šutim,

al' jednom sam sreo Isusa Krista.

I shvatim ga, nijemog, dok otire suzu:

U njegovom oku i Buddhina blista...

 

Ne, ne marim za Boga, uzalud je!

Jer rukom sam krzno gladio ti bijedan!

U osami svijeta, dok gasilo se svjetlo

za suncem je gledao - tek miš jedan.

Pa drhtaj. I dašak. I više ništa.

I nemoć se do neba propela da sazna!

O Tvorče! Od čega si? I čemu još jesi?!

Kad život je stvorenju tek patnja, i kazna!

 

Ne, ne razumijem, i slabo već marim,

al' jednom sam sreo Isusa Krista:

Potamnjelim svijetom još otire suze.

I mog miša suza - već dlanom mu blista...

 

Jučer je umro dlakavac bijedan.

Jučer je umro prijatelj vrijedan.

 

 

 

 

___________________________

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Velegrad

 

 

 

 

 

 

 

Putniče, pođi!

 

Ima jedno mjesto skrito

gdje se spaja "tu" i "tamo",

pored bijelog, tihog puta,

baš na dohvat brda plavih.

Ah, da doći smiješ samo

tu gdje vedar stojim sada!

Ubrao bi slutnje, znanja,

sve o čem' ti pismom javih!

 

A polja se s vjetrom ljube

cvjetovi se junu kleli:

"Do vječnosti i do sunca

isplest ćemo tajne staze,

i pod stražom bistrih voda

sve smi htjeli, sve smo smjeli!"

 

Zaokruži tada sliku oblak - sjenom,

pažnjom šuma,

i kroz obzor, pjesmu trava

jasno vidiš laki hod:

To se ljeto svijetu nudi!

A u mračnoj, gluhoj izbi

potjera i kolaps vlada

- čopor blistav svijetu sudi!

Ti - što čekaš?! Daj se zbudi!

 

...Tad za pismom segnem rukom

i daljine zovem blago;

sve što imam jednoj torbi

povjerit ću lako, drago.

Pa u oblak visok gledam

što nad zemnim likom plovi.

On već mudar, već bez riječi,

- ja tek putnik u dan novi...

 

                lipanj 1997.

 

 

 

 

 

Bijeli konj

 

Negdje na rubovima

samotnih oktava

topot bijela konja...

 

Ona me nadmašila

svojom ženstvenošću.

Ono što je nudila

mijenjalo je svijet.

 

Ženo! Ja sam već bio mudracem!

Ali sada, zadivljen, priznajem tvoju nagost!

 

A onda, opet, visoke oktave...

 

        Pod mokrom krošnjom breze

        proljeće se tajilo.

        Bilo je hladno

        i sniježilo je...

       Tad uvidim da su farovi

        pretekli svoje vrijeme

        i da je eho svjetla

        na časak nadmašio sebe...

 

        Potom su pristigli kraljevi

        i poklonili joj se.

        Među darovima

        bilo je i moje srce.

 

Ženo! Da nemaš bijelog konja

još danas bismo zajedno

pravo u Nirvanu!

Da nemaš bijelog konja

davno bih se predao,

odavno bih pao

plijenom sudnjem danu!

 

        Pod mokrom krošnjom breze

        proljeće se tajilo.

        Bilo je hladno,

        i sniježilo je...

 

               travanj 1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

Velegrad

 

Za svega pet minuta mogao bih

otići do kolodvora.

Naravno, bilo bi nezgodno

bez novčića u đepu

krenuti na put...

 

Ljubičasti oval neona

obećava slabu zaradu;

prodavačica već posustaje:

hoće li do noći

prosvjetljenjem okruniti utržak?

 

Preostaje upaliti radio;

nude se udaljeni orkestri

možda i ciničnih glazbenika.

Nakon drogom razvaljenih galerija uvida

više ništa ne donosi sreću...

 

Još oklijevam: Kolodvor je tako blizu!

No tada je ona konačno

bedrima izašla na kišu.

Ta prodavačica ne zna što radi!

(dok ljubičasti neon sumnjivo treperi...)

 

A onda smo, kroz eter,

dobili poruku Centra:

Sve trube pravo ka nebu!

Napustite kosti, medalje i jezik!

 

   ...

 

Velegrad. U mom srcu nostalgija.

Jednom davno bilo je i lišća.

Velegrad. Nostalgija.

Jednom davno, u mom srcu

znao sam da ću ostarjeti.

 

Velegrad. Nostalgija.

Na kolodvor ću sutra.

 

          lipanj 1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nosila si cvijet u kosi

 

Kraj živice, usred cvijeća

tračak sunca koso šeta.

S nešto skromne, plahe boje

klize sjene usred trava.

To u krošnji vjetar brsti:

sprema li se tu da spava?

 

A na rubu samog puta

gdje se sjena s klasjem splela

povile se suhe vlati.

Sve do savskih plavilišta,

van dohvata ludilišta

plove nebom modri sati.

 

Pa mi vele da je kasno,

da tek malo ura slijedi

što će pamtit' nebo Zemlje

plavo, jasno, kakvo vrijedi...

 

    A ti, u vrevi burze, nosila si cvijet u kosi

    i princip si samog bitka poklanjala ljudskom rodu,

    a ti, u vrevi burze, nosila si svijet u kosi

    i promjenom, novim danom, smiješila se u slobodu...

 

Završiti ovu igru, dotrajati jalov san!

Usred carstva od metala ima višak

- divlji Pan!

Usred noći od konfeta programiran kraj se vidi:

Sve smo ljudsko prokockali!

Logos - Kozmos nas se stidi!

 

    A ti si mi cvijetak dala

    s Mona Lise smiješkom kasnim

    dok se trn'o svjetski dan.

    Tad pođosmo, sasvim sami... 

 

   ...

 

Usred noći od konfeta

plastičnim se nebom šeta

oka praznog - sluđen Pan.

 

           svibanj 1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 Ljubavnici

 

Na rijeci, ta gdje drugdje

rano podne nekog ljeta.

I njih dvoje, baš na sprudu...

 

  ...

 

Dvadeset kilometara uzvodno

nuklearka se uredno pušila.

Ne, ne bih znao reći

je li im pritom kosti

u prah rušila...

 

A nebo plavo!

Kolobari riba, i ja,

u vodi.

Spuštam se nizvodno.

Dok promatram bijele oblake

veselim se svijetu

 

Ljubavnici još ne mare.

Oni su tek suvišni trenutak

ispod A-centrale.

 

        srpanj 1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dragi čitatelju, draga dušo!

 

Eto, stigli smo i do posljednje stranice ove knjige. Posebno je to mjesto, izvrsna prilika autoru da naknadno pobijedi i tamo gdje je glatko gubio. Ispisati komentar...

   Sada um drsko pokušava pojasniti nadahnuće, on pruža tumačenja, ograđuje se, trudi se u nadmoći vremenske perspektive diskretno ukloniti dokaze da nikada nije bio dorastao stvarnosti...Rečenice se nevoljko prokazuju nedorečenima, traže proširenja, nude galerije neispisanih uvoda, dopuna, malih podlih trijumfiranja...

   Zato ćemo umu jednostavno reći: Bavi se čime god želiš, no svojih nas ogleda poštedi! Ti nisi ni bio taj, što je čuo te stihove...Ti si ih samo zapisivao!

 

    A danas? Nadam se nebeskim sipama. U travnju, najkasnije svibnju, one dolaze izmiješane sa cirusima, trepereći na rubovima plavetnila magličastim haljinicama...

 

 

    ...u sjaju Sunca, što se svakim satom uspinje,

       u trijumfu novog, mladog, odvažnog!

       Pa stremi, stremi snažno! U visine!

 

                 *

                       *

                             *

 

       I makar više i ne razumiješ

       strasnu upornost hodočašća koje zastupaš,

       sada kad uviđaš da si i ti

       tek lik u nizu što stupa u noć,

       prikupi vjerne vitezove. Još jednom!

       Već sutra, u prah satrveni!

       Već sutra, u dan iskupljeni...

 

 

                                   na sasvim drugačijoj zvijezdi,

                                                                            doviđenja!

 

 

<< Natrag