Molitva digitalnog čovjeka
(1996-1998)
Molitva digitalnog čovjeka
On nosi digitalni sat.
Kraj njegovog srca, ugrađeno,
otkucava digitalno srce.
On je digitalan, on uvažava
ritmove kojima velegrad
naređuje dolazak sunca.
Kao kroz maglu, tamo
gdje više nitko ne odlazi
gdje nitko ni slučajno
ne zalazi,
na beskrajno dalekim čeličnim
rubovima grada,
kao kroz maglu još čuje
kao kroz maglu još zna
da više i ne živi.
On je slobodan od grijeha
zanijekavši svog tvorca.
Zanijekavši svog tvorca
sada on mora biti mjerom svijeta.
Ali nije li to previše
za slabašne baterije u pozadini?
Stoga on ipak,
u dugim kišnim noćima,
upućuje površnu molitvu...
I kao kroz maglu, sluša
i plače,
u dugim kišnim noćima
kad kisele prodorne kapi
brazdaju strminom stakla,
u sobi tišine
izvan dosega smisla
koji je tako samouvjereno
nekada pridavao povijesti.
Kao kroz maglu,
kao kroz potisnuto sjećanje
na postojanje visokih akustičnih prostora
gdje zborovi dostojnih mame sveto
bojama spiralnih glazbi,
kao kroz maglu on zna
da molitva više ne pomaže
i da nikada neće umrijeti.
U dugim, kišnim noćima
kad kisele prodorne kapi
brazdaju strminom stakla,
u sobi tišine
otkucava digitalni čovjek.
1997.
Mrtvi bataljun
S onu stranu ideologija,
kad zamuknu odjeci počasnih plotuna
njihovih propalih vojski,
na pustoj straži stoji
mrtvi bataljun.
*
Gdje je sada osmijeh kojim su u stroju
gledali u nebo, plavo i visoko?
O, suviše su lako našli se u boju
tukući se dugo, uporno, žestoko
jedan protiv drugog
jedan protiv drugog.
I ne zbog zakletve, jer ona ih ne veže,
kao ni vođa kome su se kleli
kao ni zemlja, koju nisu htjeli
jer prošlost je okov što davi i
steže!
I ne zbog mržnje, jer mrziše i
prije
u dugoj koloni što nesta u noć.
Već radi slobode što tražit su je htjeli,
tukući se dugo, uporno, žestoko
jedan protiv drugog
jedan protiv drugog.
Već radi slobode, koju nisu sreli
prodavši u roblje i djecu i sebe
jedan protiv drugog
jedan protiv drugog
*
S onu stranu ideologija,
kad zamuknu odjeci počasnih plotuna
njihovih propalih vojski,
na pustoj straži stoji
mrtvi bataljun.
287.
bataljonu vojne policije, Titove JNA
1996.
Vlakom podno Avale
Tešlo da ću ikad
vlakom podno Avale,
i u plava jutra zavaljenu
onu zemlju Srbiju...
Sada smo si čelik rinuli u pleća
i dišemo teško
- zar netko se čudi?
I krst protiv križa roguši se glupo.
A temelj im jedan.
I plaćen je skupo...
A ti si, sav dalek, pisao "Sumatru",
i tješio rukom krvave vidike.
Sav slutnja, sav uho, nadvijen nad
vrijeme
crtao si meke, žalostive slike...
Teško da ću ikad
vlakom podno Avale,
i u plava jutra zavaljenu
onu zemlju Srbiju.
Tamo gdje je jednom
pisana "Sumatra"...
1997.
Sad su ruke prazne
Vani jesen.
Opet kiša pada.
Pogled šutljiv uzima daljina.
A u tami, svjetlo oka blista,
sjajno, sjetno, dok se sjeća sina.
On je bio radnik, treća smjena
često
i nedjeljom su znali šetati kraj
rijeke.
Bilo je i sunca, i glazba se čula
u praznična jutra, iz njegove sobe.
Još visi gitara kraj trošnog ormara
gdje jabuke zrele u jesen su bile.
U šupi bicikl, čak gume su cijele,
k'o da u sumrak njim će na rad...
A bio je tako, tako jako mlad
osmjeha široka, za sve ljude
svijeta
i volio je cure, baš iz drugog sela
više neko krasne, cure roda svog.
Sad su cure same
*
Poznao sam sina ove nijeme žene
u jesenju tamu što pogledom luta
i sto puta rekoh, gledajuć' mu
sliku:
S tobom bih, Iva, i u smrti sjene!
Al' znao sam i sina jedne majke
druge
iz susjednog sela, s one strane
rijeke
i sto puta rekoh, misleći a njega:
S tobom bih, Brane, i u carstvo
tuge!
U koga od njih dvoje pucati sam
treb'o?
U kojeg mog druga naše treće
smjene?
Vani jesen, opet kiša pada.
Ja kriv svima, moje puške nijeme.
1996.
Ivici K., Hrvatu, Branislavu M., Srbinu
Propast jednog carstva
ili
rat iz perspektive jednog siromaha
"Ah, standardna slika:
Kolone u uniformama, zapreke.
Svuda zebnja, jer mi smo napušteni!
Generali, uobičajeno,
više nisu s nama.
Tamo gore neki luđak
tuče vatrom mitraljeza.
A ja se krstim, i kosu čupam:
Ma pusti ga, viču,
taj samo se zeza!..."
I piše mi Stole da već teško hoda,
vuče ga, veli, majčici zemlji.
Baš pati od snova, on - dijete
Soluna!
Sad šajkaču nosi, jer takva je moda.
A ja ga kunem - ta bacaj to čudo!
Vaši? Il' naši? Bit će svejedno!
Zbog ponosa tvojeg bit će ti ludo:
Eto te ispred osvete stroja!
Još piše da trpe i četnika rulju
a Stole sav smrknut - već bilo je svašta!
I zna, tu iza brda, gdje potmulo gruva
i ustašku bojnu izmislit će mašta...
Kao na vrtuljku cere mu se ljudi,
jučer krema naša, cvijet samoupravljača,
al' danas ne glume, ozbiljnih su lica:
U ručici malj im, gubica koljača!
To se društvo jednom zaklelo u zvijezde,
ljudi, ti su prasci lagali u zboru!
A sada na tenkovskim kupolama jezde,
međe groblja vuku po Panonskom moru!
E Stole, budalo! Ma što
još tu radiš?
Pa scenu si istu sto puta gled'o!
Kad propada carstvo tad svijet zaudara.
Pa pišeš - ne jedeš...jer svega se gadiš.
A onda, opet, ona ista slika:
Nad prokletom zemljom dim, požar
vlada
i tek tamo na koncu, posljednjih
vidika
na križ pribijena umire i nada.
Kolone u uniformama, zapreke...
Uvijek ista slika.
Kad propada carstvo nema generala.
Tek svijet zaudara.
I leševi vojnika...
1997.
Pjesnik za ona vremena
U svijetu telefaksa, optičkih signala, holograma,
kako sada zvuči onaj zdvojni krik:
"O
tempora! O mores!"
O pisma bez odgovora!
Tko se tamo igra?! Tko to loše
glumi
jednog de Banvillea?
Ali ja sam barbarin!
Ja ne priznajem imperije i dovršenost svijeta!
Ja obećajem izbaždarenom poretku impotentnih
pjesnika
da ću nasrnuti divlje,
da ću zaobići njihove pomno građene kineske
zidove,
da ću nemilosrdno prezreti svaku strofu koju su
napisali
u svom trajnom podaništvu!
Jer pjesnik je hulja, loš građanin,
on sumnja u svaku zastavu,
vidi joj krvavi rub što mlati kroz
povijest
i prozire:
To je krv čovjekova!
Zar ne vidite? zar ne vidite?!
O kozeri, salonski eruditi,
što strepite za svoj izlizani stolac?!
Ja posjedujem zvijezde, eone grabim dlanovima,
što će meni vaši prašnjavi saloni!
A svijet već pribire rojeve gnjevnih,
svijet će se potresti u temelju!
Slutite li, čujete li, vrijeme što dolazi
neumoljivo
da strese, da zdrobi u prah ploču egoizma vrste,
na kojoj čovjek u lakiranim cipelama
pleše pobjednički valcer!
Imate li pjesnika za ta vremena?
Hoće li biti dovoljne diplome uma
kada bude zatraženo vaše srce?
Imate li hrabrosti za herezu, koja vas jedina
ujedinjuje
s čovjekom koji je bio, i onim koji će doći?
Kamo plovi ovaj izrešetani brod, s
časnim
crveno-bijelim poljima na zastavi,
kad nema snage, kad nema visokih jedara
za sudar s neverama što dolaze...
Imate li pjesnika za ta vremena?
Imate li?
Matici hrvatskoj
1997.
Plakat ćeš, Evropo!
Noći, crna noći!
Pred vratima Evrope skitaš,
i nas, šaku jada
kroz godina sedam gladnih
pragovima njenim ritaš!
A vrela se svjetla dime,
avenije zvijezde kradu,
i oholost nebodera
milijardi daje nadu.
Al' ne sumnjaj:
Plakat ćeš, Evropo!
Ispod Creskog sam masiva
one noći burne, divlje
broda svjetlo gled'o dugo.
I u mraku sami užas:
Hropac lanca,
motor ludi,
upele se svijeta ćudi
da u ništa satru provu!
Ali ljudi! Kud će ljudi?!
K'o da reže snježnim nožem
nadvisila bura jarbol;
Bijeli svjetlo - sad će zgasnut
usred vrenja oceana!
I u tami štropot slušam:
Stisnuo se
tanker moćni,
sidro baca, moli dana...
Vandali su tebi temelj
i pod sjajem mrkih zvijezda
ti nevina mirno spavaš
- tvoja groblja već su povijest.
A ovdje, pod creskim bilom
orgija u strašnoj noći
- supertanker šutke stoji!
I Vandal se mostom šeta
ure straha mučne broji
dok u mraku crnog mulja
klizi sidro licem svijeta...
Plakat ćeš, Evropo.
1997.
Visoki, daleki snjegovi
Da je minut' ovo tijelo...
U daljini bregovi, a nad njima
snjegovi...
Da se vinut' u visine
gdje se hlade plave boje,
da je minut' u tišine
počinuti srce moje
snom od šaša, tihih sati
kad se lede suhe vlati...
U planine, u modrine,
napustiti južna svjetla,
u daljine, u daljine!
I da budu bregovi
i nad njima snjegovi,
i da šute i da neće
kad ih svjetlo juga budi,
da ostanu kristal hladni
i da plavom visu streme
kad ih svjetlo juga jednom
probudi da budu - ljudi...
1997.
Bude li budućnosti
Što će tebi značiti
to što ja pamtim
posljednje jablanove?
Tvoje vrijeme, ionako, više nema
oči
kojima bi gledalo.
*
Koliko smo bitaka izgubili?
Sve do jedne!
Moramo li umrijeti
da bi pobijedili?
I sve strasti ću sagorjeti
samo da se ne rodim,
da se opet ne rodim!
Ali kamo, kamo,
kamo ću sa ljubavlju?
1997.
Čamac na buri
Noćas, ah noćas, nema ti mira!
Već nateže uže.
Već katarkom svira...
*
Sa visova creskih dolazi k tebi
pravedna, snažna, posljednja bura
i pramac ti odlučno smjera;
valima sitnim, bodljikavim, hladnim
novoj sudbini na pučinu tjera.
A ti se tad sjetiš toplih daljina
i kako si, mladac, bistrom lagunom
prvi put sretan zaplovio bodro...
Jer tebe je rodilo obilje juga
pod zvijezdama sjajnim, u kolijevci
ljeta,
da ploviš kroz modro, modro, modro,
da odneseš pozdrav svim morima
svijeta!
A noćas, ah noćas, uže će slabit'
i pucati niti jedna po jedna,
i staro će drvo smireno stenjat'
sluteć' da više ništa ne osta
što bi za život mogao mijenjat'...
Hoćeš li žaliti kada se desi,
kad posljednji pramen klizne sa stijene,
hoćeš li ljubiti jače no ikad
plavetnost svijeta, i korak svoje žene,
hoćeš li moći nadoknadit' ipak
sve one površne godine i sate
kada si mislio: Vječno ću tako!
A sada ni trenutak ne preosta za te...
Pa mahneš, već dalek, u pjenama bijelim:
Ne tuguj! Jednom, srest ćemo se opet!
Bićem cijelim...
1998.
Crne, plahovite ptice
Danas su crne, plahovite ptice
vitlale nebom u sumorni sat.
Što su to vidjele?
Čemu se nadale
sivom sjevercu na putu?
Što su to slušale?
Zašto su kušale
oporost svijeta, divljačku, ljutu?
I ja, sa njima, tek lepećem tromo
i krilima crnim stremim u mrak,
i blatnjavim putom obilazim prošlo
i skupljam i tješim što pljuv'o je
svak.
A ja - tek talac, a uze mi vrijeme
i mokre se grane steru pred noć,
i tamo kraj rijeke uzdah se čuje
svih nestalih mjesta kud znao sam
poć'.
Otuđenje. Zagađenost.
Rat, k'o uvijek - stanje svijeta.
Razrjeđenje! Promašenost!
Kome to još smeta?
A crne se, krasne, plahovite ptice
baciše s vjetrom u očajni let!
I pustoš se diže i divlja za
vratom.
Sa sjevera sniježi. To gasi se svijet.
1998.
Smrt jednog miša
Jučer, umro je moj miš.
Zamorac običan, već prosijede dlake,
rekao bi netko - nimalo vrijedan.
A svijet se potom rušio dugo
sporadičnim ovalima kotrljajućih boli,
i Jugo
je divljalo, daleko na moru,
šarajući
besmislene stihove od soli...
Ne, ne razumijem Boga, niti se već trudim
- sa suzom se rađa cijelo Stvorenje,
i čovjek, i ptica, i riba, i drvo
kroz jecaje živi. Tek
smrt je smirenje.
Ne, ne poznam Boga i o njemu šutim,
al' jednom sam sreo Isusa Krista.
I shvatim ga, nijemog, dok otire
suzu:
U njegovom oku i Buddhina blista...
Ne, ne marim za Boga, uzalud je!
Jer rukom sam krzno gladio ti bijedan!
U osami svijeta, dok gasilo se svjetlo
za suncem je gledao - tek miš jedan.
Pa drhtaj. I dašak. I više ništa.
I nemoć se do neba propela da
sazna!
O Tvorče! Od čega si? I čemu još
jesi?!
Kad život je stvorenju tek patnja,
i kazna!
Ne, ne razumijem, i slabo već marim,
al' jednom sam sreo Isusa Krista:
Potamnjelim svijetom još otire suze.
I mog miša suza - već dlanom mu blista...
Jučer je umro dlakavac bijedan.
Jučer je umro prijatelj vrijedan.
___________________________
Velegrad
Putniče, pođi!
Ima jedno mjesto skrito
gdje se spaja "tu" i "tamo",
pored bijelog, tihog puta,
baš na dohvat brda plavih.
Ah, da doći smiješ samo
tu gdje vedar stojim sada!
Ubrao bi slutnje, znanja,
sve o čem' ti pismom javih!
A polja se s vjetrom ljube
cvjetovi se junu kleli:
"Do vječnosti i do sunca
isplest ćemo tajne staze,
i pod stražom bistrih voda
sve smi htjeli, sve smo
smjeli!"
Zaokruži tada sliku oblak - sjenom,
pažnjom šuma,
i kroz obzor, pjesmu trava
jasno vidiš laki hod:
To se ljeto svijetu nudi!
A u mračnoj, gluhoj izbi
potjera i kolaps vlada
- čopor blistav svijetu sudi!
Ti - što čekaš?! Daj se
zbudi!
...Tad za pismom segnem rukom
i daljine zovem blago;
sve što imam jednoj torbi
povjerit ću lako, drago.
Pa u oblak visok gledam
što nad zemnim likom plovi.
On već mudar, već bez riječi,
- ja tek putnik u dan novi...
lipanj 1997.
Bijeli konj
Negdje na rubovima
samotnih oktava
topot bijela konja...
Ona me nadmašila
svojom ženstvenošću.
Ono što je nudila
mijenjalo je svijet.
Ženo! Ja sam već bio mudracem!
Ali sada, zadivljen, priznajem tvoju nagost!
A onda, opet, visoke oktave...
Pod mokrom
krošnjom breze
proljeće
se tajilo.
Bilo
je hladno
i
sniježilo je...
Tad
uvidim da su farovi
pretekli svoje vrijeme
i da
je eho svjetla
na
časak nadmašio sebe...
Potom
su pristigli kraljevi
i
poklonili joj se.
Među
darovima
bilo
je i moje srce.
Ženo! Da nemaš bijelog konja
još danas bismo zajedno
pravo u Nirvanu!
Da nemaš bijelog konja
davno bih se predao,
odavno bih pao
plijenom sudnjem danu!
Pod
mokrom krošnjom breze
proljeće
se tajilo.
Bilo
je hladno,
i
sniježilo je...
travanj 1997.
Velegrad
Za svega pet minuta mogao bih
otići do kolodvora.
Naravno, bilo bi nezgodno
bez novčića u đepu
krenuti na put...
Ljubičasti oval neona
obećava slabu zaradu;
prodavačica već posustaje:
hoće li do noći
prosvjetljenjem okruniti utržak?
Preostaje upaliti radio;
nude se udaljeni orkestri
možda i ciničnih glazbenika.
Nakon drogom razvaljenih galerija uvida
više ništa ne donosi sreću...
Još oklijevam: Kolodvor je tako blizu!
No tada je ona konačno
bedrima izašla na kišu.
Ta prodavačica ne zna što radi!
(dok ljubičasti neon sumnjivo
treperi...)
A onda smo, kroz eter,
dobili poruku Centra:
Sve trube pravo ka nebu!
Napustite kosti, medalje i jezik!
...
Velegrad. U mom srcu nostalgija.
Jednom davno bilo je i lišća.
Velegrad. Nostalgija.
Jednom davno, u mom srcu
znao sam da ću ostarjeti.
Velegrad. Nostalgija.
Na kolodvor ću sutra.
lipanj
1997.
Nosila si cvijet u kosi
Kraj živice, usred cvijeća
tračak sunca koso šeta.
S nešto skromne, plahe boje
klize sjene usred trava.
To u krošnji vjetar brsti:
sprema li se tu da spava?
A na rubu samog puta
gdje se sjena s klasjem splela
povile se suhe vlati.
Sve do savskih plavilišta,
van dohvata ludilišta
plove nebom modri sati.
Pa mi vele da je kasno,
da tek malo ura slijedi
što će pamtit' nebo Zemlje
plavo, jasno, kakvo vrijedi...
A ti,
u vrevi burze, nosila si cvijet u kosi
i
princip si samog bitka poklanjala ljudskom rodu,
a ti, u
vrevi burze, nosila si svijet u kosi
i
promjenom, novim danom, smiješila se u slobodu...
Završiti ovu igru, dotrajati jalov san!
Usred carstva od metala ima višak
- divlji Pan!
Usred noći od konfeta programiran kraj se vidi:
Sve smo ljudsko prokockali!
Logos - Kozmos nas se stidi!
A ti si
mi cvijetak dala
s Mona
Lise smiješkom kasnim
dok se
trn'o svjetski dan.
Tad
pođosmo, sasvim sami...
...
Usred noći od konfeta
plastičnim se nebom šeta
oka praznog - sluđen Pan.
svibanj 1997.
Ljubavnici
Na rijeci, ta gdje drugdje
rano podne nekog ljeta.
I njih dvoje, baš na sprudu...
...
Dvadeset kilometara uzvodno
nuklearka se uredno pušila.
Ne, ne bih znao reći
je li im pritom kosti
u prah rušila...
A nebo plavo!
Kolobari riba, i ja,
u vodi.
Spuštam se nizvodno.
Dok promatram bijele oblake
veselim se svijetu
Ljubavnici još ne mare.
Oni su tek suvišni trenutak
ispod A-centrale.
srpanj 1997.
Dragi čitatelju, draga dušo!
Eto, stigli
smo i do posljednje stranice ove knjige. Posebno je to mjesto, izvrsna prilika
autoru da naknadno pobijedi i tamo gdje je glatko gubio. Ispisati komentar...
Sada um drsko pokušava pojasniti nadahnuće,
on pruža tumačenja, ograđuje se, trudi se u nadmoći vremenske perspektive
diskretno ukloniti dokaze da nikada nije bio dorastao stvarnosti...Rečenice se
nevoljko prokazuju nedorečenima, traže proširenja, nude galerije neispisanih
uvoda, dopuna, malih podlih trijumfiranja...
Zato ćemo umu jednostavno reći: Bavi se čime
god želiš, no svojih nas ogleda poštedi! Ti nisi ni bio taj, što je čuo te
stihove...Ti si ih samo zapisivao!
A danas? Nadam
se nebeskim sipama. U travnju, najkasnije svibnju, one dolaze izmiješane sa
cirusima, trepereći na rubovima plavetnila magličastim haljinicama...
...u
sjaju Sunca, što se svakim satom uspinje,
u
trijumfu novog, mladog, odvažnog!
Pa
stremi, stremi snažno! U visine!
*
*
*
I
makar više i ne razumiješ
strasnu upornost hodočašća koje zastupaš,
sada
kad uviđaš da si i ti
tek
lik u nizu što stupa u noć,
prikupi
vjerne vitezove. Još jednom!
Već
sutra, u prah satrveni!
Već
sutra, u dan iskupljeni...
na sasvim
drugačijoj zvijezdi,
doviđenja!