Zaključno slovo

Radeći dugo na ovoj knjizi pisama (gotovo sedam godina), često sam spoznavao kako i mom radu, mojim uvjerenjima, "...jedino mijena trajna jest...". Najteže sam došao upravo do zaključka -mjesecima sam se iznova vraćao tekstu...No i ovaj zaključak tek je kompromis, djelić istine. Danas ne inzistiram na ispravnosti svih teza što sam ih luterovski prikucavao na vrata hrvatske književnosti (vrijeme nudi podsmijeh svačijoj »mudrosti«). No barem neke od njih s jednakom bih odlučnošću opet pribio.

Takvim osjećanjem motiviran, odlučio sam čitatelju ponuditi primjeren konac ove knjige pisama...A to znači da vama, iskrenima u vlastitom naporu razumijevanja, mogu ponuditi tek pitanja. Na dva pitanja pokušat ću i sam odgovoriti, premda se nadam da će netko od vas jednom dati svoj daleko snažniji odgovor, argumentom i pravom profesije namjesto mojih slutnji.

Najprije, osjećam li se poraženim, prije svega šutnjom na svoja pisma, na višegodišnji napor da svome radu priskrbim pažnju književne javnosti? Jesam li se konačno pomirio s porukom te javnosti da ljudima poput mene nije mjesto u kulturi?

...Ne, ne osjećam se poraženim, naprotiv. A ipak, mirim se s time da ljudima poput mene zaista nije mjesto u onome što se uobičajeno smatra kulturom...Ipak se tu dogodio sraz paralelnih stvarnosti...i obje imaju pravo na postojanje, i postojat će svaka za se.

Bile su godine kada sam strepio: Samo da ne bude s gorčinom, samo da ne bude s gorčinom!...Samo da ne bude gorčine u meni, kada jednom budem dovršavao ovu knjigu...Kada bih danas osjećao gorčinu, to bi značilo da se osjećam poraženim.

Ali mnogim umjetnicima neće uspjeti izbjeći osjećanju gorčine, nakon sraza sa svojim vremenom. Radi njih, još bih jednom kratko komentirao trajan kamen spoticanja umjetnosti: Kako se odnositi prema tome što je njena domena u svakome povijesnom vremenu unaprijed rezervirana? Hereditarno - do genetskog, cehovski, sociološkim formiranjem grupa i pojedinaca u nedodirljive kaste, usklađene s imperativima preživljavanja unutar svojih povijesnih epoha...

...Osobno sam iskusio ujedinjeno neprijateljstvo takvog fenomena, za kojeg brojni teoretičari povijesti književnosti tvrde da je "...uobičajen; uobičajeno neprijateljstvo prema dolazećim umjetnicima..." (ironično, ove retke ispisuje odlazeći umjetnik!). Unutar istih krugova također opstaje mišljenje koje je već i predrasudom: umjetnika koji ustukne pred frontom neprijateljstva posprdno se okarakterizira s "...olako je ustuknuo...". Nažalost, takvim pristupom uklanja se naglasak s biti ovog događanja: Za povlačenje se okrivljava umjetnika, a propušta se kritička analiza okolnosti u kojima se drama odigrava...Osim toga, ne prihvaćam mišljenje da umjetnici odstupaju olako; U pitanju su borbe na život i smrt, borbe za golu egzistenciju ljudskosti, koje ponekada posve izmaknu, iz okrilja metafore u stanje tragedije...

Pa tko je tada kvalificiran, unutar tako ostrašćenog sučeljavanja, ogrtati nam onaj famozni "akribijski plašt znalca" što ga već spomenuh u uvodu stotinjak stranica ranije? Plašt koji, nažalost, znači i kruh...

...Tek vrijeme, dragi čitatelju, tek vrijeme...A dotad, pozvani ste preživjeti kako god znate. I dotad pozvani ste pisati, slikati, plesati, glumiti, pjevati ili svirati na sav glas svoje umjetničke duše. Pozvani ste postavljati vlastita mjerila jer svijet to od vas očekuje, svijet kojemu možda prethodite, koji bez vaših mjerila ne bi htio biti. Ta kakvu bismo prazninu osjećali kada bi nam izbrisali Van Gogha! Ili kada bi nam oduzeli Rimbaudove stihove i sjećanje na njegov tako ljudski životopis...Ovi umjetnici tek su blistav vrh naknadnog trijumfa, tolikih tisuća neformalno ili nedovoljno školovanih, ili tek stasalih akademskih umjetnika koji su u svom vremenu trpjeli ostrakiju premoćnih krugova onih drugih, najčešće formalno školovanih, čvrsto konformiranih i institucionaliziranih umjetnika...

U ime sujete, u ime gladi omeđenog ega čovjekovog, umjetnost još trpi zbog okova tako česte nesposobnosti da se shvati bit same umjetnosti. A ona je u slobodi da stvaramo i da se ostvarujemo, da mijenjamo i da sebe mijenjamo...Pored bezbroj svojih lica, umjetnost je i sloboda kojom mijenjamo sebe a time i svijet...I ta sloboda nema granica.

Pa kada vas, formalno školovane, budu zapitali jeste li akademski slikar, sjetite se nesretnog Van Gogha, i tolikih sjajnih slikara koji nisu bili vaše sreće da se uredno školuju. I uzvratite radoznalcu, s blagim suosjećanjem: "Vi zapravo ne trebate odgovor, već potvrdu svojih predrasuda...". Tek takav odgovor spašava vas od umjetničke prosječnosti, koju bih opisao kao izostajanje presudnog iskoraka ka drugom čovjeku...Velik kao umjetnik, malen kao čovjek - to je najčešća istina...

No ovo je bio doista dug odgovor na jedno kratko pitanje. Ne, ne osjećam se poraženim. Zapravo, ipak sam odabrao...između osjećanja žalosti i postignute odgovornosti kojom zaključujem ovu knjigu. A zaključak podrazumijeva i nadu da će ljudima uspjeti pronaći model društva u kojemu će vrata sveučilišta biti trajno i neograničeno otvorena, svima koji žele učiti...Nadu da ulaznica za slavu više neće biti i obavezna autodestrukcija sebe i svog djela, tolikih hiperosjetljivih umjetnika koji jednostavno više nisu mogli izdržati...Možda i najveća sramota ove "civilizacije", koja uzrokuje rađanje svih ostalih sramota i nevolja ljudskog društva, upravo je u monopolističkom prisvajanju znanja, u ograničavanju pa i onemogućavanju milijardi ljudi da dosegnu svoj maksimum. Ali ova kritika već prelazi u kritiku same biti čovjekove nesposobnosti da svjesno odabire oblik svoje civilizacije. Danas, više nema osnove za izgovor kako za takvu promjenu ne postoji dovoljno znanja. Problem je u nerazvijenoj samosvijesti, u nedostatku nesebičnih intelektualaca...

Barem za ovaj mikroprostor na kojemu djelujemo, postavimo to tabu-pitanje: Dokad će površni i kukavički a prije svega sebični intelektualizam razdvajati znanje na formalno i neformalno stečeno, ortodoksno i heretičko, poželjno i nepoželjno? Znanje je jedno, u svoj njegovoj raznolikosti. Znanje je čovjekova potreba, i čovjekovo pravo. Znanje o tuđem dosegu također je naše pravo. Osuđeni smo na istu, planetarnu sudbinu. Vrijeme je da znanje postane kolektivna vrijednost, a ne alat egoističnog samoodržanja.

U tom smislu pozivam osobito vas mlade, da prezrete zablude vaših očeva, da mijenjate zakone, povijesne "istine", predrasude, stanje svijeta...

Možda će nekoga zanimati kako se osjećam posve osobno, kada zanemarim ova naizgled utopistička htijenja čije rezultate sigurno neću dočekati...Onako, kao čovjek, pjesnik suočen sa svojom predvidivom sutrašnjicom, koju ću morati odraditi sam...

...Onaj isti ugledan profesor uglednog europskog sveučilišta, kojeg spomenuh pri kraju uvoda, u svom pismu iskreno mi prizna: "Na put sam pošao dobro opremljen. No opremu sam putem izgubio...Sada pokušavam rabiti Vašu, ali mi ne uspijeva. Što da se radi? Kopajmo, dok možemo...".

...Dragi profesore, ni na koncu ove knjige neću i ne smijem ispisati Vaše ime; Vaša slava pripada samo Vama, i književna javnost s pravom bi mi predbacila pokušaj skrivanja iza Vašeg ugleda…U ovoj konačnici svog životnog napora nužno ostajem sam. Ali i ja sam suzdržan spram citiranja i utoliko sam izbjegao glatku mogućnost, jednom čak i radost da Vas javno oslovim – nadam se da ćete to smjeti učiniti sami (preostane li nam vremena), kada »ozbiljna kritička recepcija« bude iza mog djela, poput gadne noćne more... Ni meni više ne uspijeva rabiti vlastitu opremu. Čak mi se čini da sam pripasao tek iluzije. Zar doista moram i bez toga, gol dalje?

...Ipak kopati, dok možemo. Jer doći će dan kada ni to nećemo moći.

...Marsejska luka, proljeće 1891. Nakon petnaest godina lutanja po Africi izmrcvareni se Rimbaud iskrcava, tek da bi ga bolest dotukla. U svom pismu se jada:¨U Francuskoj nemam nikoga...¨. Rak ga razara. Umire u zimu, istoga onog dana kada se u Parizu, bez njegova znanja, pojavljuje prva zbirka njegovih pjesama namijenjenih široj javnosti.

Svaki bi pjesnik trebao biti sposobnim izvući pouku iz sudbina mrtvih prethodnika. Rimbauda nije ubila bolest. Nije ga ubila ni Francuska, premda su »domovine« dorasle tek postavljati spomen mrtvim pjesnicima. Rimbauda je ubila notorna ljudska hladnoća, i nemogućnost da joj izmakne (o prelamanju pjesničkih sudbina i svome snažnom suosjećanju za Rimbauda, upućujem vas na stranice svoje »Sezone lova na lignje«).

Vi, mladi umjetnici, ne oslanjajte se stoga na »suvremenike«, ili »objektivne kriterije« povijesti umjetnosti, jer ona će djelovati tek po vašoj smrti...Naročito ne očekujte djelovanje univerzalija u ovom povijesno nedoraslom prostoru, na kojemu su s uživanjem uništavana baš univerzalna mjerila. Vi ste ti koji ćete morati zastupati univerzalije, a time najbolje obraniti i svoje djelo. Ne očekujte da itko drugi izbori vaš dio bitke za novog čovjeka.

...Uvjeren sam da je čovječanstvo izgubilo, gubi, i gubit će brojna djela ljudske kulture, samo zato jer je prostor stvarnosti ljudskog društva (dakle i umjetnosti) neodgovorno prepušten nemilosrdnoj borbi suprotstavljenih, egoističnih intelektualaca. Utoliko optužujem sve vas koji znate da jest tako, ali nemate hrabrosti za promjenu unatoč moći kojom objektivno raspolažete, svojim društvenim statusom...Jer istinski intelektualizam sebe ne ostvaruje u monologu, već tek u dijalogu ka drugom čovjeku.

...Tako je primamljivo ne objaviti ovu knjigu, prepustiti je vremenu, slučajnosti...Jer sva su ta pisma putovala, i bila pročitana, i time za me postala nevažnima. Bilo bi najbezbolnije ostati s ove strane granice koju mi je odredilo »moje« vrijeme. Ali još jednom, osjećanje odgovornosti uputilo me neželjenom stazom.

*

Čovjek se ne rađa da oslobodi druge. Druge možemo tek obodriti, na njihovom putu. Čovjek se rađa da oslobodi sebe. I ako nešto jest konstanta istinskog ljudskog življenja, onda je to proces oslobađanja. Čovjek se rađa u ropstvo neprijateljskog mu svijeta, nemoćan i ovisan, neslobodan u svakom pogledu. Ironično, sloboda ljudskoga duha, koja nas tako dramatično i određuje čitava života, kroz kidanje okova ¨stvarnosti¨, kroz traganje za apsolutnom, idealnom slobodom jedino primjerenom našoj istinskoj biti, za mnogog iskrenog tragača daje posve nezadovoljavajuć, ponekada i nepodnošljiv odgovor.

Započinje li umjetnikova drama naivnim mladenačkim optimizmom pretpostavljanja dosežnog cilja? Ali zar ciljevi umjetnosti nisu, uvijek, ultimativni pa time i nedosežni? A za odgovor imamo tek kratak ljudski život...Možda biti umjetnosti i ne pripada nalaženje odgovora, već sama potraga, umjetnikovo ljudsko putovanje kroz prostor i vrijeme. Možda tek hrabrost da se postave pitanja, za koja znamo da će ostati bez odgovora.

S.B. Santiago decembar 2005.

<<Natrag