Prologos

Cijenjeni članovi Hrvatskog društva pisaca!

U jesen 2005. primio sam odbijenicu svom učlanjenju u HDP. Tom odlukom institucionalna kultura dokazala je postojanje trajne i neprolazne razmeđe ka mom radu.

Istina bi i danas morala oslobađati, i nju suprotstavljam neizrečenome što mi je presudilo. Stoga sam tog listopada sročio otvoreno pismo Hrvatskom društvu pisaca. No listopad je davno prošao, i neka u njemu ostane suvišak tada iskazanih emocija. Danas ne osuđujem odluku, pravo je institucije da bira sebi primjerene. Ne osuđujem ni ljude koji su je donijeli, slijedili su dogovor institucije. Ustajem protiv vrijednosnog sustava koji određuje prostor kulture, ustajem protiv kriterija za prijem u institucije kulture.

Što je presuđeno meni, prihvaćam – gdje sam nepoželjan nije mi ni mjesto. No kako je presuđeno djelu, u gluhoći sebidovoljnog, hermetičkog intelektualizma, dogmom i kanonom jedne od mogućih stvarnosti, koja uvažava samo ono što njoj pripada, na to niti mogu niti smijem pristati. Neka ova odbijenica HDP-a kojom se ustrajava na razmeđi, kastinskom dijeljenju ljudskog stvaralaštva, bude javna, vama na uvid i sud savjesti. Jednakog značaja vaše je pravo, a moja odgovornost, da saznate za moj rad.

Ipak, preostale su neke riječi, vama živim ljudima bez čijeg su napora institucije tek mrtvorođenče idealizma. K tome, poručeno mi je kako će moje otvoreno pismo biti pročitano na sjednici Upravnog odbora, i bio sam dužan sačekati da mine taj etički čin. Ako se dogodio, tek je osamljena suprotnost konstanti književnog elitizma nad masama sankilota. Možda je elitizam i opravdiv, kao način opstajanja zatvorene grupe ljudi u ovoj zemlji primitivnih vrijednosnih mjerila (zar su daljine bolje?). No elitizam podrazumijeva obvezu avangardizma. A ipak se poželjna književnost pokazuje kao provokacija i eksces, utvrđivanje slave, naplata predumišljaja u društvenoj pozi. Meni tu nije mjesto. Moderan je cinizam kojim se povijest smatra dovršenom, a temeljna pitanja promišljenima. Time se obezvređuje povlaštenost kojom ste preuzeli predstražu, i zbunjuje idealizam mladih ljudi koji tek dolaze dati svoj prilog.

Zato ovo pismo meteka, vama slobodnim ljudima, građanima nepopravljivo strmih gornjogradskih ulica…Ne kao zalog pobjedi, jer pobijediti vas ne mogu, ne bez vas i ne danas. Već kao temeljan ljudski protest, neprihvaćanje stanja koje je, možda, protivno i vašim očekivanjima…Ali je ipak rođeno iz vašeg izbora, i jedino vama ostaje na izbor.

Nevažno je kako će proći autorstvo, važno je djelo. Bit ćemo pometeni, pa i antropocentrična duhovnost našeg roda neće vječno titrati među zvijezdama. A u ovoj «stvarnosti» odmetnutoj od kozmičnosti, u vremenu dovršavanja procesa formiranja nacionalnih elita ovog malenog naroda, etičko preispitivanje načelno obvezuje upravo vas humaniste: je li ih doista tako malo preostalo, kojima je još stalo? Iskreni prijatelji upozorili su me da se ne nadam. Svjestan sam kušnje značajnog dijela književne elite ka konformizmu i zaboravu, sada kada je korak do pakta među dovršenim centrima društvene moći. Svjestan sam i skromnosti društvene pozicije iz koje sam vam se javljao, svoje formalne nepozvanosti da govorim, zbog čega sam trpio – decenija je kako uzalud čekam pred vašim vratima. Unatoč iskrenom naporu, za to više ne nalazim opravdanja. Utoliko je poruka mog pozdravnog iskaza utopistička, ipak s nadom da će se u redovima humanista štovati stari dogovor, o potrazi za utopijom kao temeljnoj ljudskoj potrebi i odrednici.

. veljača 2006.

S.B.Santiago

(Prologos je upućen na 160 e-mail adresa članova HDP-a. Bez odgovora.)