"Rubne pjesme",
izbor
Zbirku sam objavio 1997. godine, vlastitim sredstvima, u nakladi od 1000
primjeraka. Dosad sam darovao gotovo 600 primjeraka, prodao desetak, preko
knjižara niti jednoga...Knjigu sam uredio kao monografiju, uz stihove tu je i petnaestak
mojih slika i crteža. Knjiga se sastoji od četiri zbirke.
Grijeh slobode (1973-1994)
Stanje riječi
Grijeh slobode
Rekvijem za samotnike
Balada o strijeljanom vojniku
Vrijeme u kom živim
Pjesnik traži odgovor
Stanovnik vremena
Decembar
Pjesnikovih suza trag
Anonimni Buddha
Dan kad umrem
Jednom
U potrazi za južnim morima
(1994-1996)
Tko vodi ovog samuraja
Istočni vjetar
Elegija za tugu i prolaznost
Pozdrav djetinjstvu
Dođe dan kad šutim dugo
Ne kradi mi srce
Zalutalo ljeto
(1996)
Skica za portret tragača
Starac sanja
I živjet ćemo od plodova zemlje
Povratak u Eden
Ostajem klošar
Divlji kralj
Krhotine i poneki stih
Zalutalo ljeto
Rubne pjesme
(1996-1997)
Na posljednjoj točki
Sad nisam vaš pjesnik
Posljednji mrtvac
Jedan zimski suton
Zar ne misliš da je važno
Štuka koja je umrla od žalosti
Moje tri ljubavi
Fragment crnog usred bijelog
Nikad nizvodno
Trajektom za Cres
_____________________________________
GRIJEH SLOBODE
Stanje riječi
Riječi gube snagu. Više ne pokreću mora.
Venu li zato što ih olako upotrebljavamo?
Tko još poštuje riječi?
Svijetom haraju horde
verbalnih žonglera...
A na tlu, zgrčene,
umiru bačene riječi...
* * *
Za koga su ispisani toliki listovi?
Koju smo to stranicu uvažili?
Koju to knjigu nismo pogodili granatom?
A onda dolazimo do nemoći:
Pisci su najgore bitange,
jer svjesno obmanjuju svijet!
Nekada su knjige bilježile mudrost.
Sada knjiga služi slavi erudite.
Nudi li se šutnja onima koji znaju?
* * *
Riječi gube snagu, valja započeti redukciju.
Ako još namjeravamo pomaknuti mora...
februar
1997.
Grijeh slobode
Pogled mu u vrijeme gleda
sa rukama prikovanim u okove ovog doba,
tijelo mu je prebijeno, pomaknut se više ne da
oko njega glasnici su brze smrti, skorog groba.
Gavrani se tuda jate, iz daljina horde brum:
"Dušu tvoju uzet ćemo, srce tvoje iščupati,
jer si bijeli
međ' crnima, u pustinji-rijeke šum!
Neka su ti oči
dječje, bit ćeš mrtav, bit ćeš tih!
Ovom svijetu od
sivila tama treba, da se sniva,
nemaš pravo na
bujanje, da se digneš iznad svih!
Naše riječi su
svetinje, tko ih dirne-mora mrijet!
Mi smo mjera
sveg života, i zbog nas se vrti svijet!"
U očaju tihih zvijezda, galaksije kad se hlade,
čovjek sam u nebo gleda,
čovjek sam al' čovjek nade.
A u tami iz davnina likovi se mnogi smiješe
i ljubavlju svojih dana svim zvijezdama daju sjaj
I u svjetlu budućnosti moćni borci plame nose,
prometeji svih vremena uz tebe su dijete, znaj!
Protiv tame i ravnica, za klisure i orkane!
Naše ruke prepletene mogu nosit neba sva!
Svi putovi u tminama istom cilju uvijek vode,
svim nadama uvijek isti putokaz je:
Grijeh slobode!
Rekvijem za samotnike
Poljane snježne...
Svuda inje djevičansko
i oblaci bijeli, visoki od čežnje.
I tako lutam tuda
nadajuć' se stopama u snijegu...
Kada jednom u daljini
vjetar zaspe i moj trag
nad sva htijenja spustit će se
pokrov dana, tih i blag.
A kroz pute zametene
nova volja snažno prti
i kroz tamu što se spušta
noćnog neba prati sjaj.
O ne sumnjaj, srce ljudsko!
Sve prtine ispod leda
u zvijezdama nađu kraj...
decembar
1983.
Balada o strijeljanom vojniku
U zoru su izveli seljačkog sina
kroz žito i rosu, u vjetar s ravnice.
Dal' slučajem nekim il' samo na pozdrav
u nebo prhnuše skrivene ptice.
Dok s jutrom se tiho opraštala tama
žedno su disale grudi: još malo!
Opijeno, možda, mirisom ruža
oružje k zemlji spuštat se stalo.
I baš kad se Sunce vinuti htjelo
sve grudi svijeta shvatiše isto:
taj čovjek je nevin, od njih je jedan,
a pucat u druga-ne bi se smjelo.
Al' kasno.
Na komandu same oživješe cijevi
i bezbroj plotuna raspara cvijet.
I kao da nikada nije ni živio
bez prava na sutra nestade svijet.
Kad suton od krvi najavi Dan Gnjeva
da l' bit' ćeš strijeljan? Il' krvnik ćeš biti?
Ma što da budeš, upamti ovo:
s mrtvim vojnikom-umrijet ćeš i ti.
1984.
Vrijeme u kom živim
Kad bih mogao, živio bih
među zvijezdama.
Kad bih znao, pronašao bih
put do sunca.
Ali ovdje kiša pada
iz ledenog bezdana,
i put je proklet
do vrhunca.
Kad bih mogao, odletio bih
ka jugu.
Kad bih znao, procvjetao bih
makar led me guši.
Ali ne znam, svjetla šute
sa svih strana tama stupa.
Možda ovim predvečerjem
bubanj smrti za me lupa.
Dok sam bio, sijao sam
volio sam svjetlost dana.
Kada prođem, bit ću šapat
voda, vjetar, šumor grana.
Možda sam se izgubio,
al' drugi će dalje poć'.
Možda me mrak pogubio,
al' jednom će tama proć'.
1984.
Pjesnik traži odgovor
Rađao sam se u stihovima, nježnima i grubim,
hrvao se s godinama, očajnim i onim drugim.
I tako su grane cvale, mirisale, sušile se,
svud' sam iš'o, putovao, a ideje-rušile se.
Tražio sam nekog Kanta da mi vrati ideale,
našao sam nesretnika što ne pozna sreće male.
Učili me Marx i Hegel kuda vode ljudski puti,
ne rekoše od kud sreća kad procvjeta jaglac žuti.
Ne, ja tako neću naći odgovor za ljetne noći,
mora biti nešto veće od ureda i karijere.
Semafori i reklame-to me veže, davi, koči!
Svuda samo lažna sunca, svuda samo barijere!
Uznemiren čudnom zbrkom, popeh se na Mudru goru
gdje stoluju učenjaci i mudraci svih vremena,
i tom skupu uzvišenom ja ispričah svoju moru:
da l' je svjetlost prva bila, il' se prije rodi sjena?
U tišini vedrog neba pognuše se sijede glave,
zamišljene, rastužene, k'o da nešto bolno vide:
"Bez povoda kiša pada, bez namjere rastu trave,
nit' se time svijetu hvale, nit' se zbog tog one stide.
Svjetlo sija od iskona, u dušama mnogih bića,
od iskona tama vlada, svuda gdje se ono gasi.
Tvoja muka i naša je, sva se Mudra gora pita:
"Je li tajna u iskrenju što nam noću nebo
krasi?"
Od tad prođe mnogo ljeta, al' još pamtim riječi kraj:
"Tek u tami zvijezda blista, tek u mraku ima
sjaj."
juni 1984.
Stanovnik vremena
U danu kad dođu kiše
moje oko samo prošlost vidi,
neke tamne vode, neki bijeli kamen,
čovjek, nebo, Svemir kosom struji,
vjetar mreška lica moje duše.
Uronjen u vodu mirno stari korijen
i kao da nikad listom gled'o nije.
Niz vitice bijelih dana kapa svjetlo
-sad je san,
oko žedno pije munje, sa visina jasni znak
da ne sanja da je jednom
blaga zora česta bila,
da je sjajem zlatnih zvijezda
gordo sjao vječni mrak.
Još bi htio, još bi znao da prolista
kao tad,
još se čvorom svojih kvrga danu kune
-da je mlad...
Al' sve čežnje ovog svijeta mirno tonu
i u sumrak kišnih dana bit' će prošlost,
bit' će mulj,
i sve zvijezde tiho gasnu,
onda trepnu-već su mrak.
Svjetlo, sjena, tama biva,
tama biva-možda san.
I kad sve se na dnu stiša,
vani svjetlo-novi dan.
1984.
Decembar
Decembar tutnji mojim žilama
k'o da zadnja kap krvi
u očaju nadire
i otvara prolome vječitih istina
k'o da u mene
smrt sama zadire.
U tijelu vjetar vrelih dubina
iz samog pakla utjehu šalje,
a ja sam žedan ledenog sjaja
sa beznadno dalekog
zvjezdanog kraja.
U očima mraz, u ruci vatra,
da l' ovo je zadnje moje raspelo?
U tami, bez ljudi, raspet-od koga?
Zaviještam Pitanju još jedno tijelo.
I noćas će ljudi odgovor dati,
pouzdan, vječan, za hiljadu dana,
a ja sam žedan ledenog sjaja
sa beznadno dalekog
zvjezdanog kraja.
31. decembar
1984.
Pjesnikovih suza trag
Pod vječnim svodom Vasione
pjesnik tame blista.
Ruke su mu zvijezda pune
oči-suze Krista.
U vremenu-bezvremenu stara luda nudi sebe,
svoju mladost-u bescjenje.
Stihove iz svojih knjiga
čupa, baca...
Sveta čuda za njim reže,
čarobnice i vampiri tamom kupe
nježne strofe.
Pod svjetlošću groznih zvijezda
proklet narod pjesme sluša.
Oko-jama, samo plače,
ruka-kanđa drhti bijedno,
sve što njima još je vrijedno
pjesnik ludi blago dat će.
Stvarajući titan-djela
pjesnik tame tad zablista
i u času zadnjeg stiha
posta zvijezda, svjetlost čista.
Mudraci i kurve, skupa
odlučiše spomen dići
tragovima onog davnog
spaljenoga Prometeja.
Pa kad noću pogled digneš
i zvjezdani takneš sag,
nijemi stih iz tame čuješ
pjesnikovih suza trag.
juli1991.
(nakon sedam godina šutnje)
Anonimni Buddha
Kraj nas, usred vreve
anonimni Buddha blista.
U grmljavi neon-grada
nijemost mudra, svjetlost čista
izlog skromni krasi.
Ljudska rijeka teče.
Pijesak tašti, zakovitlan
niz vremensku osu sipi.
U cipeli pohabanoj,
šetač podne gradsko šeta.
Oblak-ovce čuvar čuva
što sačuvat ništa ne zna.
Buddha smetlar, možda drolja
za dno ljudsko okovan je.
Al' zvijezdama obećan je.
Mada, kažu, za nas krasne,
ljude moćne, vrijedne, rasne
tek svoj izlog skromni nudi.
Anonimni Buddha šeta.
februar 1992.
Dan kad umrem
Kad umrem,
nitko neće znati.
Mačak će lijeno, uz vratnice neke
na majskome suncu presti,
i sve bit će po starom.
Kad umrem,
oblaci bijeli nebu će dati
iskrenost svoju, i radost, i sjetu.
U sivom kućerku, na hridini morskoj
gasnut će vatra posljednjim žarom.
Kad umrem, na časak zašutjet će cvrčci
i pramen će kiše dotaknuti val,
i svim mojim jadom, i nadom, i tugom
na spomenak zadnji zašumit će žal.
Kad umrem,
zadrhtat će mreže.
I veslo će puknut, i to bit će sve.
A vjetar će listat požutjele strane,
i sve bit će mirno, i tiho, k'o pr'e..
Kad umrem
šutjet će zvona.
Tek šaptat će trave, i lopoč, i šaš,
i reči će staze zarasle davno:
"Gle, netko ide! To pjesnik je naš..."
oktobar
1994.
---------------------------------------------
U P O T R A Z
I Z A
J U Ž N I M M O R I M A
Tko vodi ovog samuraja
Tko pozna ovog samuraja?
Tisuću zastava nosio je svijetom
a plaću nikada dobio on nije.
Tko treba ovog samuraja?
Njegov mač je častan
makar hrđom blista.
Tko vodi ovog samuraja?
Tko želi da konačno
prijeđe rijeku suza?
decembar 1994.
Istočni vjetar
Sad šuti i slušaj, čudni neznanče,
u ovaj kasni, zaboravljen sat.
Olovka moja za tebe sanja...
I znaj, bila je voda,
tamna u noći, zvijezdama bliska.
A ja sam bio ponoćni tat
što srebrnom valu odan se klanja,
i samo za mene je svijetlila niska
bisera nijemih s Van Goghovog svoda.
Jer proljetni vjetar u martu ne bira,
i orkestar divlji razvalit će noć.
To glazbenik gluhi mahnito svira,
jer noću tek čuje, a jutro će doć'.
I znaj, bijah tamo,
i dotakoh stvarnost, Nirvanu iz sna.
A latice ruža je istočnjak krao,
sa prozora njenog, dok djevojče spi.
I bila je mlada, i žena, i sretna
i pamti još ruže, dok samotna bdi.
I znaj, bili su sretni.
Jer on je bio taj ponoćni tat,
što ruži je svojoj latice krao.
Da l' možda od tuge, ne znam ni sad
pred zoru je vjetar istočni stao.
Ireni
mart 1995.
Elegija za tugu i prolaznost
Sve nam zlatno-već je bilo,
davno prođe sve nam drago,
i sve nježno, tiho, blago
u prošlost se nijemu skrilo.
Sad nam tamne vode teku
i zvijezde već gube sjaj.
Ja ne pamtim travu meku,
nit' mi blista više maj.
A jednom su bila neka
doba tajna, čarna, snena.
Sada snatre izgubljena
nad valima prošlih rijeka.
Iz davnina, iz dubina
moja duša snagu crpi,
iz pepela, iz pustara
kamen leptir nebu stremi.
Za vremenom izgubljenim
bijedno srce nijemo trpi,
o, izdrži još trenutak,
tad za zbogom-ti se spremi.
Sad već mirno, tiho živim,
i bez nade da se vratim.
I baš nikog ja ne krivim,
volio bih tek da shvatim.
Jer sve zlatno-već je bilo,
davno prođe sve nam drago,
i sve nježno, tiho, blago
u prošlost se nijemu skrilo.
april 1995.
Pozdrav djetinjstvu
O, da, i danas
veo kiše vlada.
A tvoje malo srce još se uvijek nada
i opet tvoje ruke davne slike drže.
I gledaš i čuješ šapat prošlih zora,
i opet si đače u školi kraj mora.
A tebi su ukrali i ono malo
srebrnih zvijezda što sjale su za te,
i umjesto zlatom prelivenih vala
sad asfalt i beton čekaju na te.
Ti znaš da će vjetar izbrisati dane
kad čelik i neon sunce su krali,
i da će ljudi zaboravit' lice
i ime kojim tebe su zvali.
Još školjke te pamte i rakovi samci
i pričaju bića sa ivice plima
o dječaku sunca što zastavu svoju
na čuvanje povjeri jedino njima.
I nadaju još se, dok bura ih lomi
i kosture sitne u plavilo nosi,
da dječak će tihi ponovo doći.
I tada u noći ocean plamti
dok milijun zvijezda slavi mu san.
A valovi šume: vrijeme će proći.
U carstvu laži ti ostaješ isti
i zakletvu svoju još držiš časno,
jer svijetu sa ivice jutarnjih plima
davno si sebe obećao jasno.
I ne žali zato kad morske te pjene
polože nježno na šljunkovit žal,
jer zastava tvoja živjet će vječno
dok zadnji se bude sjećao val.
I bit ćeš smiren, u jednome jedan,
varljivi sjaj na crnilu vala,
a stihove tvoje šapuće plankton
i prošlost ti maše: dječače, hvala!
djetinjstvu u Zadru
august 1995.
Dođe dan kad šutim dugo
Pod prozorom, sramežljiva, kasna ruža tiho cvate.
S večeri, nešto tajno, blago neko izgubljeno,
na kraj staze u predgrađu, doba davno zapreteno
s osmjehom mladih ljeta, vjerno čeka na te.
I već često moraš stati, kad se vraćaš izdaleka,
stare strasti sve su tiše i srce ti mirno kuca.
Al' oči su, kao nikad, željne davnih, znanih slika,
u tebi još more huči i beskrajna tuga neka.
Jer za tebe još je jutro, makar zvijezde već se pale
još pješčanim hodaš žalom i valova pratiš trag,
još utjehu nježnu nosiš, njene oči što su sjale,
i makar već sijede brade, ti još pamtiš osmijeh drag.
Vratit ćeš se, jednog jutra, kad se mlado sunce rađa,
prije zore, prije dana, kroz šutljive tvoje kale,
i dok povijest mirno spava, tom dječaku nepotrebna,
sa balkona njene sobe tebi mašu ruke male.
I zvat će te, blagim glasom, njezin šapat kroz vjekove
i voljet ćeš bezbroj žena, neutješan, zdvojan, svet,
sve do dana kad se vratiš kroz nestale svjetove,
da joj mahneš vedra lica, jer sa njom ćeš ostat smjet.
Pod balkonom, sad već starac-i njena je kosa bijela,
i dok suton more tješi, za vas osta-vječnost cijela.
***
Dođe dan kad šutim dugo, kad bih rado da me nema.
Tad djetinjstvom svojim šetam.
A u oku-suza drijema...
Jadranki
oktobar 1995
Ne kradi mi srce
Ah, lopove!
Još ukrast ćeš osmjeh
kasnog ljeta tvog.
I sunčev sjaj kroz vrijeme ti blista
nad ponosnim krošnjama raspjevana lista.
Ah, lopove!
Kradeš mi suze, a ja sam siromah!
To glazba je kriva, bezobrazno mlada,
i makar je pozno, još podijem vlada.
Tad gledam u sliku što davno je kistom
bojama sjećanja naslikah sretno.
I makar su stare posječene šume,
još vjetrovi plavi kroz vrhove hume
i ševina pjesma odjekuje sjetno.
I ništa, baš ništa uvelo nije.
I svi smo na broju, družina stara,
a oblačak bijeli na me se smije
i kreketom sretnim odjekuje bara.
Ah, lopove, ne kradi mi srce,
jer već sam star i lako se ganem.
To glazba je kriva, kroz prošlost što svira
pred dragom mi slikom kad ponekad stanem.
Kad otkuca ura moj posljednji sat,
u prašinu finu sve stvari će mrijet.
I sablja, i kamen, i knjiga, i slika
i misli što mislih napustit će svijet.
Al' što je to vječno, tad pitam se često
što tako je moje, da ne mora proć'?
To nijema je pjesma, što pjevah je sretno
kraj proljetne rijeke, u zvjezdanu noć.
Sad šume ševari i podne je zlatno
a zenit se plavi životu u slavu.
I niodkud boja kapnu na platno
da sakrije trag kroz visoku travu.
januar 1996.
_______________________________
Z A L U T A L O
L J E T O
Skica za portret tragača
U potrazi za vječnim
nužan je tragač.
On obitava
kraj pješčanog mora
kraj bregova od soli
u tišini prognanih ledenjaka.
On koristi trenutak
da zarobi vječnost.
I sapliće je rimskim kolonadama
papirnatim zmajevima
fragmentima jedne ljubavi
koju nitko ne pamti.
I namjerno postavlja
već prozrete zamke.
Zbog pješčanog mora
kraj bregova soli
u tišini prognanih ledenjaka.
On pozna znamenja
i zna da je osuđen.
Jer je nužan kao tragač
da zarobi vječnost
koju više ne pamti.
Starac sanja
I dok sijedi starac sanja
davno prošle vode rijeka,
kad je jasni mjesec sjao
cijele noći nad sprudima,
u sobi u predgrađu
opet gori čežnja neka
i on snatri o putima
što ga vežu sa ljudima.
Tihom tamom vrbe šapću
sjećaju se davnog mraza,
silnih šuma prema rijeci
kišnog vela iznad staza.
A nad ružom miris bolni
sjetom šapće u grudima:
to je jasni mjesec sjao
cijele noći nad sprudima.
Pa mu kaže:
još si mlad.
Pa mu kaže:
sanjaj sad.
oktobar 1996.
I živjet ćemo od plodova zemlje
I živjet ćemo od plodova zemlje
nas dvoje,
ja, koji sam bio mudar
i ja, koga su zvali idiotom.
Živjet ćemo od plodova zemlje
nakon svih amnestija
kad umorni ratnici operu krv
sa svojih solidnih uniformi.
I nećemo se bojati
jer ljudi će se promijeniti, zar ne?
Zamrijet će urlik i kletva
i mnoga neuslišana molba.
Jer to nismo ni bili mi
što smo sanjarili o tuđem hropcu.
Ratove opskrbljuju mrtvacima
uvijek neki drugi.
Ali kamo ću ja
koji sve to pamtim?
I kamo ću ja
koji ni sebi više ne vjerujem?
Sad kažu da ćemo živjeti
od plodova zemlje.
Hoću li moći jesti
jabuke jesenske kasne?
Hoću li moći ne znati
zašto su tako crvene?
oktobar 1996.
Povratak u Eden
...A ja sam sanjao o hrabrim kraljevima
što k nama jašu sveti, na čelu očajnika...
I tražio sam svjetlost istočnih daljina
i prokockanu mudrost zapadnih davnina
nadajuć' se Velikoj Sintezi.
I dao sam srce onim bunđijama
Adamu, Prometeju, i njihovoj djeci,
jer zajedno sam s njima
protjeran iz raja.
A neki su rekli da već znaju sveto
nek buntovnik gordi odustane prvi,
jer sto revolucija uzalud smo digli
i uzalud prolili mora crne krvi.
I još su nam rekli da čovjek je prljav
i griješan, i zloban, i pun mračnih strasti.
Nek skapava šutke, jer sami smo krivi
što bogova svjetlo morali smo krasti.
A robljem smo bili, na pokornoj straži
i gledali plaho gdje vječnost mre tiho.
A oni su se kleli: slobode ima dosta!
Zaustavite čovjeka, jer juriša na nebo!
Tad dao sam srce, i ruku, i pero
Adamu, Prometeju, i njihovoj djeci,
jer zajedno sam s njima
protjeran iz raja.
Jer Bog nas je htio na priliku svoju
slobodne i gorde, nek' puti nas vode,
pa ako ikad bude povratka u Eden
bit' će to po našem grijehu slobode.
novembar 1996.
Ostajem klošar
Ostajem klošar. Bolje je tako.
*
Jer bilo je više časti, ljubavi, ljepote
u mojim savskim ribičijama
u odanosti jutarnjim maglama
u dvostrukim suncima,
u nijemosti prvih zora
kad nečujne ribe lebde
u tami
na rubovima djevičanskih matica,
u mojim bdijenjima na šljunkovitim posteljama,
u hladnim svjetlosnim virovima
što su kasno noću plavili s visina
kad jesenske izmaglice lebde
nad ponoćnim šutljivim travama,
na kraju grada
na kraju svijeta.
Bilo je više časti, ljubavi, ljepote
u svim mojim padovima,
u rušenjima mostova za sobom
u vjernosti mojoj jedinoj, otrcanoj zastavi,
no u svim mojim sjajnim
nikada dosegnutim trijumfima.
Ostajem klošar. Bolje je tako.
oktobar 1996.
Divlji kralj
Vidio sam,
u tami onih dalekih sprudova
što ih sada skriva veo kiša,
divljeg kralja, kako plače.
On je bio moćan
i cijenjen,
i činilo se da vedrina ljeta
nikada neće napustiti
blagoslovljene otoke na jugu.
Gospodar je bio
nad hiljadu čamaca
od kojih je svaki znao
pronaći bisernu školjku.
Taj narod je bio ponosan
i ja sam disao s njima.
Dok živim, pamtit ću
sprud što seže u vječnost
i njezinu ljubljenu put.
A sada, divlji kralj plače.
Od bisera, sela i čamca
ne ostade ni trag.
Eoni, prijatelju, eoni su prošli
kako su njene i moje kosti
izbjeljele na onom žalu.
U tami dalekih sprudova
što ih sada skriva veo kiša
plače divlji kralj.
oktobar 1996.
Krhotine i poneki stih
Visoko u brdima postoji
mala, napuštena crkva.
U njoj je samotna stvar:
knjiga, koju smo zaboravili.
Sada, dok sjedim na kamenom pragu
tu, gdje vjetrovito nebo
dočekuje večernje zvijezde,
s nelagodom pogledavam
niz strmi uspon svijeta.
I znam: čin uma nije bio dovoljan.
I znam: preostaje čin srca.
Jer svijet će potonuti
pod teretom pametnih knjiga,
i horde divljih mudraca
već odlučno smišljaju nove.
Pa što, uopće, raditi
u ovom definiranom, već zauzetom svijetu?
Jer makar ćemo ih čekati
pravedni kraljevi više neće doći.
Tad slikam sjene, ljubičaste i plave
i nestalne sprudove vremena u nadiranju.
Jer genijalni umjetnik tek ima doći
i trajno promijeniti svijet.
I znam: čin uma nije bio dovoljan.
I znam: preostaje čin srca.
oktobar 1996.
Zalutalo ljeto
Sad kaži mi, mudrijašu, što znači
tvog zagonetnog osmjeha trag?
Još danas u suncu, sav blistaš, treperiš
a sutra, sred kiša, stajat ćeš blag.
*
Sa bistrih visina čuje se ptica,
nevidljiva leti, ah, tko to zna kamo.
A ja pokušavam napisati pjesmu
a htio bih šutjeti, šutjeti samo.
I kako da mahnem i pozdravim svijet
i blagoslov kakav da od sebe dam,
kad sunce me kupa, i miri sa svime
kad blagoslov, eto, primam i sam...
A tu, usred struja, ribe se žustre,
i srebre u zlatu zalutalog ljeta.
To sam Bog se igra, dolje u jatu
dok oproštaj daje svim bićima svijeta.
Pa kako da mahnem i pozdravim svijet
i blagoslov kakav da od sebe dam,
kad sunce me kupa i miri sa svime,
kad ribom u struji jesam i sam...
novembar 1996.
_________________________________
R U B N E P J E
S M E
Na posljednjoj točki
Ovdje,
na posljednjoj točki
osluškujem kretanje svijeta.
Tu, gdje počinje jasni kolaps sunca
u sudaru vatre i leda što jača,
na drskome rtu što gleda u vječno
gdje pravedna cijena za vidik se plaća.
I pitam se, pitam, zašto baš ja
samotan uvijek svemirom skitam?
Al' pjesma se smiješi i već nekud bježi
i nema tog uma da tragom joj slijedi.
A ovdje tek šljunak se vodom kotrlja
i svjetlost se gasi,
i hladi
i blijedi.
I pisat ću pjesme kakve još ne vidje
sumorno oko svijeta u noći,
i palit ću vatre buntovnih svjetala
za vremena tame, što imaju doći.
I hranit ću se vrelim otpacima zvijezda
toplim dahom sela, kojeg više nema.
I slušat ću lepet napuštenih gnijezda,
ja, prokletnik, svetac, sijač kasnih žetvi
za tihoga kosca što žeti se sprema.
A sad dođi šutke, hladni, grozni lede
ti, što ljudsko srce cijelu vječnost vrebaš,
na posljednjoj točki svijetom strepim tvojim.
I makar se tresem i gorim od mraza
još pjesme pišem, još prkosan stojim!
novembar 1996.
Sad nisam vaš pjesnik
Ja nisam vaš pjesnik.
Vi imate druge, ljude od pera
što stihove svoje u zlatnom okviru
s ljubavlju maze.
I okrutni strepe i budno prate
i kristalnim okom strpljivo paze
prijeti li netko prašnjavom miru
izložbe umrlih strofa.
A ja sam tek divljak i tiha budala
što rime, u čudu, otima vodi,
i zapise važne, i svete, i nijeme
maticom skuplja, dok zlatom joj hodi.
I kamo da stavim, da sigurno bude
to blago što gluhim se prosipa svijetom,
kad danas je pjesmom, a sutra već cvijetom,
il' tlapnjom bez cijene, te smrznute lude.
Al' bit ću vaš pjesnik
kada vam jednom, vrijeme što vrijeđa
zbog stihova svojih u zlatnom okviru
gordo okrene leđa.
Jer ja sam tek divljak i tiha budala
što rime, u čudu, otima vodi,
i zapise važne, i svete, i nijeme
maticom skuplja, dok zlatom joj hodi.
novembar 1996.
Posljednji mrtvac
U osami tihih sati
kada vrijeme monotono poravnava
trijumf s porazom,
zaključujem po stoti puta:
nije vrijedilo truda.
Jer tko će nas pomiriti
kad On to nije mogao?
I tko će mrtve smiriti
pakosne i jadne, zabuljene
u cinični smijeh bogova
koji nam poriču žrtvu?
Uzalud. Sve je uzalud.
I zastave i države i svečani nam hod.
I sve bi bilo oprošteno
i bilo bi zaboravljeno
da nismo ipak skrivili
posljednjeg mrtvaca.
Ne, nismo niti kažnjeni
zbog mrtvih milijuna.
Kaznu ćemo trpjeti
zbog samo jedne duše.
I to je po pravdi.
U osami tihih sati
kada vrijeme monotono poravnava
trijumf s porazom,
zaključujem po stoti puta:
nije vrijedilo truda.
decembar 1996.
Jedan zimski suton
Pjesnici su stare lude
brbljav soj u svjetskoj tami
što se plavom sjaju divi
sitnih zvijezda u osami.
Al' ne sami.
*
Tu, u ovom kasnom danu
u sutonu što još čeka
da se javi jasnim šumom
onog jednog, bitnog vira,
u samoći snježnog svijeta
teče za se stara rijeka,
i zbor šumnih, hitrih vala
put u bistru tamu bira.
Na trenutak, u tišini
plahog skupa shvaćam trag,
i u času, otkriveni
već se šljunkom prave, hine.
Nijemi, mudri, u dubini
šutke vide u visine,
a nad rijekom šapat blag:
sve je maya, i sve mine...
I već hladi obzor tame
i tek rijetki oblak skita.
A u visu rumen ledi
i u vodi - šutnja skrita.
decembar 1996.
Zar ne misliš da je važno
Zar ne misliš da će vode
uporno skrivati lice
u ledenom danu kad ptice
šutljivi sanjaju san?
Zar ne misliš da će vjetri
što sumorna sivila nose
vrbama češljati kose
nek' svečane isprate dan?
Zar ne misliš da će sutra
nad ovim smrznutim gnijezdom
pod sasvim drugačijom zvijezdom
zablistati jednaki mraz?
I kada nas ne bude,
zar ne misliš da će svijetom
i zbunjenim ovim planetom
grmiti jednaki sraz?
I gorit će vatrom, dok srce je snaži
od ledenih klada što vrijeme ih slaže,
i drhtavim perom nizati lica
vojnika od mjedi na smrznutoj straži.
Zar ne misliš da je važno
baš samotnim injem okititi noć
i disati žedno, i bolno, i snažno
pa onda, za vjetrom u sivilo poć...
decembar 1996.
Štuka koja je umrla od žalosti
Ah, moj dečec, ti nit' neznaš
da je nekad bilo bolje...
Tu, gdje sad je beton-polje
gdje se valja metal-rijeka,
tu sam tiho repom mela
vire tamne, zore sive.
A nad mojim snažnim tijelom
drevne vrbe krošnje svile
i savske su moćne vode
valjale se šumom cijelom.
Imala sam noćnog druga
šila jakog, k'o pol panja.
Svojim crnim, umnim okom
sada zvijezde mrtav sanja.
Imala sam i pajdaša
šarančinu od dvajs' kila.
Žalila ga, proklela ga,
kad ga probi čelik vila.
Imala sam druga vjernog
soma starog, još iz Save,
što je jednom, u proljeća
s vodom novom, preko glave
provalio kroz trska vrežu.
Sad samujem, duša crna:
divlje su mu, hrabro tijelo
sapleli u najlon-mrežu.
Svih se sjećam, sve prebolih
ali jednog vidjet ne smijem:
mog pjesnika, mog dječaka
što me traži život cijeli.
Jer on gleda u modrine,
septembarske magle slijedi,
a ja plovim kroz tišine
svijetom prošlim što nas dijeli.
Pa kad prođe, oka sjetnog
tu gdje jednom bješe voda,
ja mu repom drhtaj mahnem
usred zvijezda noćnog svoda.
decembar 1996
Moje tri ljubavi
Moje tri ljubavi
još uvijek jednako blistaju.
Prva, koju sam sreo prerano
za jedan život, kraj mora.
Druga, koju sam sreo prekasno,
i poklonio jesenjoj rijeci.
I treća, još tu kraj mene
koja mi šapuće stihove
i slatke, prozirne laži.
A ona me, još mlada i drska
zavodi sivim pogledima
i jednako čežnjivom rapsodijom
svoje duge, raspuštene kose.
Moje tri ljubavi
iznova me očaravaju
i čine da zaboravljam
da sam, zapravo, star.
Prva, koja me dariva daljinama
i proljetnim dugama nalaženja.
Druga, koja boli od istine
i dugih, neutaživih poljubaca.
I treća, baš sada što šapuće
da me je uvijek ljubila.
Moje tri ljubavi
više ne strepe za mene.
Svojim su slobodnim kosama
preda mnom isplele put.
decembar 1996.
Fragment crnog usred bijelog
Usred krasnog polja
lednog
cvijet do cvijeta smrznut cvjeta.
I ja, na po' sleđen, mrtav
pratim kišnog stakla tok.
Sve skriveno, sve zamuklo.
Kroz tišinu ovog svijeta
tu, duboko ispod kora
ljubičaste slutnje zora;
ćutim: kaplje ljeta sok.
A prsti se tresu, lude
boljelo bi, da im dam.
I već reže, svijetu sude
gore no što smijem sam.
I u ledu vidim fragment,
crni vjetar što se spleo
u krošnjama, u travama
usred čistih, bijelih mijena.
Sad u crnom odraz gledam:
- to se kristal hitro skrio
kad je pjesnik vješto htio
ukrast tajnu igri sjena.
Još se nudi ova kiša
što će pred noć kosit mirno,
sve što gladni
i prkosi
što se ufa dići glavu.
I tad, čudno, već sam ondje
ispod mraznog, krutog lista,
fragment crni držim zubom,
dlakom mokrom ližem travu.
A u tami ovog svijeta
niz za nizom ledni pada.
Sa visina šutnja grozi
i na zemlji - tajac vlada.
decembar 1996.
Nikad nizvodno
Nemoj nikad nizvodno.
Tamo smo već sreli
poricanje svijeta.
I u gluhim uvalama
tvrđave od srama,
istaložen talog
svega što je bilo.
Nemoj nikad nizvodno,
tamo nema ničeg osim svjetske plijesni
i prastarog neba kojim blude more.
i u sraslim šikarama utvare se kote
mrtvih ideala, strijeljanih u zore.
Ne, nemoj nikad nizvodno,
čak i trošne vode opiru se tome.
I makar se lako utočište nudi
nevoljko mu idu, kalnom kraju svome.
Nemoj nikad nizvodno,
tamo svece kuju čavlima od zlata,
i u strašnoj zipki čudovište klate.
I čekaju žedno da se gordi vrate,
da zariju čeljust usred glupog vrata.
Nikad, nikad nizvodno,
već smo bili tamo!
Ako novo hoćeš, tad uz vale tjeraj,
divljaj, hropći, umri,
srce svoje hitni,
ali naprijed smjeraj!
Naprijed idi samo!
siječanj
1997.
Trajektom za Cres
Putovanje, kao uvijek, otklon svijeta nudi,
savršenost vijka, urez u samsaru.
A ja sam ronilac kamenih bedara,
s osmjehom u modrom nestajem bunaru.
Na trajektu za Cres paluba je prazna
pa je lako smjerat kistom prema kiši.
Sad su ciljem niti visoko u plavom,
slane veze mudrog što u zraku spava.
Sad su jasni lonci kojim' more grabi
padine od
kadulja, makije i trava
i u vječnost sprema oblake i jutra...
Ah, da mi je opet dignuti se sutra
trajektom za Cres zagazit na vale!
I kad na sredini puknu tajni lanci
što ih kopna vežu preko modrih pleća,
ja ću slomit veslo i u obzor kročit
u pramenje skritih, tinjajućih svijeća,
u magline sivih, nerođenih ura
gdje šutljivi čamci pod hridima dišu
i školjkama šapću azurne sonete,
gdje se pisma rijetko i pažljivo pišu
kada noćna bura žalom hladnim mete...
Ah, da mi je opet osjetit na dlanu
mokro, tvrdo uže, rosu povrh prove
i u mraku slušat kako povraz struže
dok uz struju vuče prema oceanu...
Pa kad mjesec kasni objesi se koso
nad katarkom sivom što je guta zora,
bit ću blijedi galeb, što se šutljiv skita
rubovima dana, negdje iznad mora...
veljača 1997.