"Rubne pjesme", izbor

Zbirku sam objavio 1997. godine, vlastitim sredstvima, u nakladi od 1000 primjeraka. Dosad sam darovao gotovo 600 primjeraka, prodao desetak, preko knjižara niti jednoga...Knjigu sam uredio kao monografiju, uz stihove tu je i petnaestak mojih slika i crteža. Knjiga se sastoji od četiri zbirke.

Grijeh slobode (1973-1994)

Stanje riječi

Grijeh slobode

Rekvijem za samotnike

Balada o strijeljanom vojniku

Vrijeme u kom živim

Pjesnik traži odgovor

Stanovnik vremena

Decembar

Pjesnikovih suza trag

Anonimni Buddha

Dan kad umrem

Jednom

U potrazi za južnim morima

(1994-1996)

Tko vodi ovog samuraja

Istočni vjetar

Elegija za tugu i prolaznost

Pozdrav djetinjstvu

Dođe dan kad šutim dugo

Ne kradi mi srce

Zalutalo ljeto

(1996)

Skica za portret tragača

Starac sanja

I živjet ćemo od plodova zemlje

Povratak u Eden

Ostajem klošar

Divlji kralj

Krhotine i poneki stih

Zalutalo ljeto

Rubne pjesme

(1996-1997)

Na posljednjoj točki

Sad nisam vaš pjesnik

Posljednji mrtvac

Jedan zimski suton

Zar ne misliš da je važno

Štuka koja je umrla od žalosti

Moje tri ljubavi

Fragment crnog usred bijelog

Nikad nizvodno

Trajektom za Cres

_____________________________________

GRIJEH SLOBODE

Stanje riječi

Riječi gube snagu. Više ne pokreću mora.

Venu li zato što ih olako upotrebljavamo?

Tko još poštuje riječi?

Svijetom haraju horde

verbalnih žonglera...

A na tlu, zgrčene,

umiru bačene riječi...

* * *

Za koga su ispisani toliki listovi?

Koju smo to stranicu uvažili?

Koju to knjigu nismo pogodili granatom?

A onda dolazimo do nemoći:

Pisci su najgore bitange,

jer svjesno obmanjuju svijet!

Nekada su knjige bilježile mudrost.

Sada knjiga služi slavi erudite.

Nudi li se šutnja onima koji znaju?

* * *

Riječi gube snagu, valja započeti redukciju.

Ako još namjeravamo pomaknuti mora...

februar 1997.

Grijeh slobode

Pogled mu u vrijeme gleda

sa rukama prikovanim u okove ovog doba,

tijelo mu je prebijeno, pomaknut se više ne da

oko njega glasnici su brze smrti, skorog groba.

Gavrani se tuda jate, iz daljina horde brum:

"Dušu tvoju uzet ćemo, srce tvoje iščupati,

jer si bijeli međ' crnima, u pustinji-rijeke šum!

Neka su ti oči dječje, bit ćeš mrtav, bit ćeš tih!

Ovom svijetu od sivila tama treba, da se sniva,

nemaš pravo na bujanje, da se digneš iznad svih!

Naše riječi su svetinje, tko ih dirne-mora mrijet!

Mi smo mjera sveg života, i zbog nas se vrti svijet!"

U očaju tihih zvijezda, galaksije kad se hlade,

čovjek sam u nebo gleda,

čovjek sam al' čovjek nade.

A u tami iz davnina likovi se mnogi smiješe

i ljubavlju svojih dana svim zvijezdama daju sjaj

I u svjetlu budućnosti moćni borci plame nose,

prometeji svih vremena uz tebe su dijete, znaj!

Protiv tame i ravnica, za klisure i orkane!

Naše ruke prepletene mogu nosit neba sva!

Svi putovi u tminama istom cilju uvijek vode,

svim nadama uvijek isti putokaz je:

Grijeh slobode!

Rekvijem za samotnike

Poljane snježne...

Svuda inje djevičansko

i oblaci bijeli, visoki od čežnje.

I tako lutam tuda

nadajuć' se stopama u snijegu...

Kada jednom u daljini

vjetar zaspe i moj trag

nad sva htijenja spustit će se

pokrov dana, tih i blag.

A kroz pute zametene

nova volja snažno prti

i kroz tamu što se spušta

noćnog neba prati sjaj.

O ne sumnjaj, srce ljudsko!

Sve prtine ispod leda

u zvijezdama nađu kraj...

decembar 1983.

Balada o strijeljanom vojniku

U zoru su izveli seljačkog sina

kroz žito i rosu, u vjetar s ravnice.

Dal' slučajem nekim il' samo na pozdrav

u nebo prhnuše skrivene ptice.

Dok s jutrom se tiho opraštala tama

žedno su disale grudi: još malo!

Opijeno, možda, mirisom ruža

oružje k zemlji spuštat se stalo.

I baš kad se Sunce vinuti htjelo

sve grudi svijeta shvatiše isto:

taj čovjek je nevin, od njih je jedan,

a pucat u druga-ne bi se smjelo.

Al' kasno.

Na komandu same oživješe cijevi

i bezbroj plotuna raspara cvijet.

I kao da nikada nije ni živio

bez prava na sutra nestade svijet.

Kad suton od krvi najavi Dan Gnjeva

da l' bit' ćeš strijeljan? Il' krvnik ćeš biti?

Ma što da budeš, upamti ovo:

s mrtvim vojnikom-umrijet ćeš i ti.

1984.

Vrijeme u kom živim

Kad bih mogao, živio bih

među zvijezdama.

Kad bih znao, pronašao bih

put do sunca.

Ali ovdje kiša pada

iz ledenog bezdana,

i put je proklet

do vrhunca.

Kad bih mogao, odletio bih

ka jugu.

Kad bih znao, procvjetao bih

makar led me guši.

Ali ne znam, svjetla šute

sa svih strana tama stupa.

Možda ovim predvečerjem

bubanj smrti za me lupa.

Dok sam bio, sijao sam

volio sam svjetlost dana.

Kada prođem, bit ću šapat

voda, vjetar, šumor grana.

Možda sam se izgubio,

al' drugi će dalje poć'.

Možda me mrak pogubio,

al' jednom će tama proć'.

1984.

Pjesnik traži odgovor

Rađao sam se u stihovima, nježnima i grubim,

hrvao se s godinama, očajnim i onim drugim.

I tako su grane cvale, mirisale, sušile se,

svud' sam iš'o, putovao, a ideje-rušile se.

Tražio sam nekog Kanta da mi vrati ideale,

našao sam nesretnika što ne pozna sreće male.

Učili me Marx i Hegel kuda vode ljudski puti,

ne rekoše od kud sreća kad procvjeta jaglac žuti.

Ne, ja tako neću naći odgovor za ljetne noći,

mora biti nešto veće od ureda i karijere.

Semafori i reklame-to me veže, davi, koči!

Svuda samo lažna sunca, svuda samo barijere!

Uznemiren čudnom zbrkom, popeh se na Mudru goru

gdje stoluju učenjaci i mudraci svih vremena,

i tom skupu uzvišenom ja ispričah svoju moru:

da l' je svjetlost prva bila, il' se prije rodi sjena?

U tišini vedrog neba pognuše se sijede glave,

zamišljene, rastužene, k'o da nešto bolno vide:

"Bez povoda kiša pada, bez namjere rastu trave,

nit' se time svijetu hvale, nit' se zbog tog one stide.

Svjetlo sija od iskona, u dušama mnogih bića,

od iskona tama vlada, svuda gdje se ono gasi.

Tvoja muka i naša je, sva se Mudra gora pita:

"Je li tajna u iskrenju što nam noću nebo krasi?"

Od tad prođe mnogo ljeta, al' još pamtim riječi kraj:

"Tek u tami zvijezda blista, tek u mraku ima sjaj."

juni 1984.

Stanovnik vremena

U danu kad dođu kiše

moje oko samo prošlost vidi,

neke tamne vode, neki bijeli kamen,

čovjek, nebo, Svemir kosom struji,

vjetar mreška lica moje duše.

Uronjen u vodu mirno stari korijen

i kao da nikad listom gled'o nije.

Niz vitice bijelih dana kapa svjetlo

-sad je san,

oko žedno pije munje, sa visina jasni znak

da ne sanja da je jednom

blaga zora česta bila,

da je sjajem zlatnih zvijezda

gordo sjao vječni mrak.

Još bi htio, još bi znao da prolista

kao tad,

još se čvorom svojih kvrga danu kune

-da je mlad...

Al' sve čežnje ovog svijeta mirno tonu

i u sumrak kišnih dana bit' će prošlost,

bit' će mulj,

i sve zvijezde tiho gasnu,

onda trepnu-već su mrak.

Svjetlo, sjena, tama biva,

tama biva-možda san.

I kad sve se na dnu stiša,

vani svjetlo-novi dan.

1984.

Decembar

Decembar tutnji mojim žilama

k'o da zadnja kap krvi

u očaju nadire

i otvara prolome vječitih istina

k'o da u mene

smrt sama zadire.

U tijelu vjetar vrelih dubina

iz samog pakla utjehu šalje,

a ja sam žedan ledenog sjaja

sa beznadno dalekog

zvjezdanog kraja.

U očima mraz, u ruci vatra,

da l' ovo je zadnje moje raspelo?

U tami, bez ljudi, raspet-od koga?

Zaviještam Pitanju još jedno tijelo.

I noćas će ljudi odgovor dati,

pouzdan, vječan, za hiljadu dana,

a ja sam žedan ledenog sjaja

sa beznadno dalekog

zvjezdanog kraja.

31. decembar 1984.

Pjesnikovih suza trag

Pod vječnim svodom Vasione

pjesnik tame blista.

Ruke su mu zvijezda pune

oči-suze Krista.

U vremenu-bezvremenu stara luda nudi sebe,

svoju mladost-u bescjenje.

Stihove iz svojih knjiga

čupa, baca...

Sveta čuda za njim reže,

čarobnice i vampiri tamom kupe

nježne strofe.

Pod svjetlošću groznih zvijezda

proklet narod pjesme sluša.

Oko-jama, samo plače,

ruka-kanđa drhti bijedno,

sve što njima još je vrijedno

pjesnik ludi blago dat će.

Stvarajući titan-djela

pjesnik tame tad zablista

i u času zadnjeg stiha

posta zvijezda, svjetlost čista.

Mudraci i kurve, skupa

odlučiše spomen dići

tragovima onog davnog

spaljenoga Prometeja.

Pa kad noću pogled digneš

i zvjezdani takneš sag,

nijemi stih iz tame čuješ

pjesnikovih suza trag.

juli1991.

(nakon sedam godina šutnje)

Anonimni Buddha

Kraj nas, usred vreve

anonimni Buddha blista.

U grmljavi neon-grada

nijemost mudra, svjetlost čista

izlog skromni krasi.

Ljudska rijeka teče.

Pijesak tašti, zakovitlan

niz vremensku osu sipi.

U cipeli pohabanoj,

šetač podne gradsko šeta.

Oblak-ovce čuvar čuva

što sačuvat ništa ne zna.

Buddha smetlar, možda drolja

za dno ljudsko okovan je.

Al' zvijezdama obećan je.

Mada, kažu, za nas krasne,

ljude moćne, vrijedne, rasne

tek svoj izlog skromni nudi.

Anonimni Buddha šeta.

februar 1992.

Dan kad umrem

Kad umrem,

nitko neće znati.

Mačak će lijeno, uz vratnice neke

na majskome suncu presti,

i sve bit će po starom.

Kad umrem,

oblaci bijeli nebu će dati

iskrenost svoju, i radost, i sjetu.

U sivom kućerku, na hridini morskoj

gasnut će vatra posljednjim žarom.

Kad umrem, na časak zašutjet će cvrčci

i pramen će kiše dotaknuti val,

i svim mojim jadom, i nadom, i tugom

na spomenak zadnji zašumit će žal.

Kad umrem,

zadrhtat će mreže.

I veslo će puknut, i to bit će sve.

A vjetar će listat požutjele strane,

i sve bit će mirno, i tiho, k'o pr'e..

Kad umrem

šutjet će zvona.

Tek šaptat će trave, i lopoč, i šaš,

i reči će staze zarasle davno:

"Gle, netko ide! To pjesnik je naš..."

oktobar 1994.

---------------------------------------------

U P O T R A Z I Z A J U Ž N I M M O R I M A

Tko vodi ovog samuraja

Tko pozna ovog samuraja?

Tisuću zastava nosio je svijetom

a plaću nikada dobio on nije.

Tko treba ovog samuraja?

Njegov mač je častan

makar hrđom blista.

Tko vodi ovog samuraja?

Tko želi da konačno

prijeđe rijeku suza?

decembar 1994.

Istočni vjetar

Sad šuti i slušaj, čudni neznanče,

u ovaj kasni, zaboravljen sat.

Olovka moja za tebe sanja...

I znaj, bila je voda,

tamna u noći, zvijezdama bliska.

A ja sam bio ponoćni tat

što srebrnom valu odan se klanja,

i samo za mene je svijetlila niska

bisera nijemih s Van Goghovog svoda.

Jer proljetni vjetar u martu ne bira,

i orkestar divlji razvalit će noć.

To glazbenik gluhi mahnito svira,

jer noću tek čuje, a jutro će doć'.

I znaj, bijah tamo,

i dotakoh stvarnost, Nirvanu iz sna.

A latice ruža je istočnjak krao,

sa prozora njenog, dok djevojče spi.

I bila je mlada, i žena, i sretna

i pamti još ruže, dok samotna bdi.

I znaj, bili su sretni.

Jer on je bio taj ponoćni tat,

što ruži je svojoj latice krao.

Da l' možda od tuge, ne znam ni sad

pred zoru je vjetar istočni stao.

Ireni

mart 1995.

Elegija za tugu i prolaznost

Sve nam zlatno-već je bilo,

davno prođe sve nam drago,

i sve nježno, tiho, blago

u prošlost se nijemu skrilo.

Sad nam tamne vode teku

i zvijezde već gube sjaj.

Ja ne pamtim travu meku,

nit' mi blista više maj.

A jednom su bila neka

doba tajna, čarna, snena.

Sada snatre izgubljena

nad valima prošlih rijeka.

Iz davnina, iz dubina

moja duša snagu crpi,

iz pepela, iz pustara

kamen leptir nebu stremi.

Za vremenom izgubljenim

bijedno srce nijemo trpi,

o, izdrži još trenutak,

tad za zbogom-ti se spremi.

Sad već mirno, tiho živim,

i bez nade da se vratim.

I baš nikog ja ne krivim,

volio bih tek da shvatim.

Jer sve zlatno-već je bilo,

davno prođe sve nam drago,

i sve nježno, tiho, blago

u prošlost se nijemu skrilo.

april 1995.

Pozdrav djetinjstvu

O, da, i danas

veo kiše vlada.

A tvoje malo srce još se uvijek nada

i opet tvoje ruke davne slike drže.

I gledaš i čuješ šapat prošlih zora,

i opet si đače u školi kraj mora.

A tebi su ukrali i ono malo

srebrnih zvijezda što sjale su za te,

i umjesto zlatom prelivenih vala

sad asfalt i beton čekaju na te.

Ti znaš da će vjetar izbrisati dane

kad čelik i neon sunce su krali,

i da će ljudi zaboravit' lice

i ime kojim tebe su zvali.

Još školjke te pamte i rakovi samci

i pričaju bića sa ivice plima

o dječaku sunca što zastavu svoju

na čuvanje povjeri jedino njima.

I nadaju još se, dok bura ih lomi

i kosture sitne u plavilo nosi,

da dječak će tihi ponovo doći.

I tada u noći ocean plamti

dok milijun zvijezda slavi mu san.

A valovi šume: vrijeme će proći.

U carstvu laži ti ostaješ isti

i zakletvu svoju još držiš časno,

jer svijetu sa ivice jutarnjih plima

davno si sebe obećao jasno.

I ne žali zato kad morske te pjene

polože nježno na šljunkovit žal,

jer zastava tvoja živjet će vječno

dok zadnji se bude sjećao val.

I bit ćeš smiren, u jednome jedan,

varljivi sjaj na crnilu vala,

a stihove tvoje šapuće plankton

i prošlost ti maše: dječače, hvala!

djetinjstvu u Zadru

august 1995.

Dođe dan kad šutim dugo

Pod prozorom, sramežljiva, kasna ruža tiho cvate.

S večeri, nešto tajno, blago neko izgubljeno,

na kraj staze u predgrađu, doba davno zapreteno

s osmjehom mladih ljeta, vjerno čeka na te.

I već često moraš stati, kad se vraćaš izdaleka,

stare strasti sve su tiše i srce ti mirno kuca.

Al' oči su, kao nikad, željne davnih, znanih slika,

u tebi još more huči i beskrajna tuga neka.

Jer za tebe još je jutro, makar zvijezde već se pale

još pješčanim hodaš žalom i valova pratiš trag,

još utjehu nježnu nosiš, njene oči što su sjale,

i makar već sijede brade, ti još pamtiš osmijeh drag.

Vratit ćeš se, jednog jutra, kad se mlado sunce rađa,

prije zore, prije dana, kroz šutljive tvoje kale,

i dok povijest mirno spava, tom dječaku nepotrebna,

sa balkona njene sobe tebi mašu ruke male.

I zvat će te, blagim glasom, njezin šapat kroz vjekove

i voljet ćeš bezbroj žena, neutješan, zdvojan, svet,

sve do dana kad se vratiš kroz nestale svjetove,

da joj mahneš vedra lica, jer sa njom ćeš ostat smjet.

Pod balkonom, sad već starac-i njena je kosa bijela,

i dok suton more tješi, za vas osta-vječnost cijela.

***

Dođe dan kad šutim dugo, kad bih rado da me nema.

Tad djetinjstvom svojim šetam.

A u oku-suza drijema...

Jadranki

oktobar 1995

Ne kradi mi srce

Ah, lopove!

Još ukrast ćeš osmjeh

kasnog ljeta tvog.

I sunčev sjaj kroz vrijeme ti blista

nad ponosnim krošnjama raspjevana lista.

Ah, lopove!

Kradeš mi suze, a ja sam siromah!

To glazba je kriva, bezobrazno mlada,

i makar je pozno, još podijem vlada.

Tad gledam u sliku što davno je kistom

bojama sjećanja naslikah sretno.

I makar su stare posječene šume,

još vjetrovi plavi kroz vrhove hume

i ševina pjesma odjekuje sjetno.

I ništa, baš ništa uvelo nije.

I svi smo na broju, družina stara,

a oblačak bijeli na me se smije

i kreketom sretnim odjekuje bara.

Ah, lopove, ne kradi mi srce,

jer već sam star i lako se ganem.

To glazba je kriva, kroz prošlost što svira

pred dragom mi slikom kad ponekad stanem.

Kad otkuca ura moj posljednji sat,

u prašinu finu sve stvari će mrijet.

I sablja, i kamen, i knjiga, i slika

i misli što mislih napustit će svijet.

Al' što je to vječno, tad pitam se često

što tako je moje, da ne mora proć'?

To nijema je pjesma, što pjevah je sretno

kraj proljetne rijeke, u zvjezdanu noć.

Sad šume ševari i podne je zlatno

a zenit se plavi životu u slavu.

I niodkud boja kapnu na platno

da sakrije trag kroz visoku travu.

januar 1996.

_______________________________

Z A L U T A L O L J E T O

Skica za portret tragača

U potrazi za vječnim

nužan je tragač.

On obitava

kraj pješčanog mora

kraj bregova od soli

u tišini prognanih ledenjaka.

On koristi trenutak

da zarobi vječnost.

I sapliće je rimskim kolonadama

papirnatim zmajevima

fragmentima jedne ljubavi

koju nitko ne pamti.

I namjerno postavlja

već prozrete zamke.

Zbog pješčanog mora

kraj bregova soli

u tišini prognanih ledenjaka.

On pozna znamenja

i zna da je osuđen.

Jer je nužan kao tragač

da zarobi vječnost

koju više ne pamti.

Starac sanja

I dok sijedi starac sanja

davno prošle vode rijeka,

kad je jasni mjesec sjao

cijele noći nad sprudima,

u sobi u predgrađu

opet gori čežnja neka

i on snatri o putima

što ga vežu sa ljudima.

Tihom tamom vrbe šapću

sjećaju se davnog mraza,

silnih šuma prema rijeci

kišnog vela iznad staza.

A nad ružom miris bolni

sjetom šapće u grudima:

to je jasni mjesec sjao

cijele noći nad sprudima.

Pa mu kaže:

još si mlad.

Pa mu kaže:

sanjaj sad.

oktobar 1996.

I živjet ćemo od plodova zemlje

I živjet ćemo od plodova zemlje

nas dvoje,

ja, koji sam bio mudar

i ja, koga su zvali idiotom.

Živjet ćemo od plodova zemlje

nakon svih amnestija

kad umorni ratnici operu krv

sa svojih solidnih uniformi.

I nećemo se bojati

jer ljudi će se promijeniti, zar ne?

Zamrijet će urlik i kletva

i mnoga neuslišana molba.

Jer to nismo ni bili mi

što smo sanjarili o tuđem hropcu.

Ratove opskrbljuju mrtvacima

uvijek neki drugi.

Ali kamo ću ja

koji sve to pamtim?

I kamo ću ja

koji ni sebi više ne vjerujem?

Sad kažu da ćemo živjeti

od plodova zemlje.

Hoću li moći jesti

jabuke jesenske kasne?

Hoću li moći ne znati

zašto su tako crvene?

oktobar 1996.

Povratak u Eden

...A ja sam sanjao o hrabrim kraljevima

što k nama jašu sveti, na čelu očajnika...

I tražio sam svjetlost istočnih daljina

i prokockanu mudrost zapadnih davnina

nadajuć' se Velikoj Sintezi.

I dao sam srce onim bunđijama

Adamu, Prometeju, i njihovoj djeci,

jer zajedno sam s njima

protjeran iz raja.

A neki su rekli da već znaju sveto

nek buntovnik gordi odustane prvi,

jer sto revolucija uzalud smo digli

i uzalud prolili mora crne krvi.

I još su nam rekli da čovjek je prljav

i griješan, i zloban, i pun mračnih strasti.

Nek skapava šutke, jer sami smo krivi

što bogova svjetlo morali smo krasti.

A robljem smo bili, na pokornoj straži

i gledali plaho gdje vječnost mre tiho.

A oni su se kleli: slobode ima dosta!

Zaustavite čovjeka, jer juriša na nebo!

Tad dao sam srce, i ruku, i pero

Adamu, Prometeju, i njihovoj djeci,

jer zajedno sam s njima

protjeran iz raja.

Jer Bog nas je htio na priliku svoju

slobodne i gorde, nek' puti nas vode,

pa ako ikad bude povratka u Eden

bit' će to po našem grijehu slobode.

novembar 1996.

Ostajem klošar

Ostajem klošar. Bolje je tako.

*

Jer bilo je više časti, ljubavi, ljepote

u mojim savskim ribičijama

u odanosti jutarnjim maglama

u dvostrukim suncima,

u nijemosti prvih zora

kad nečujne ribe lebde

u tami

na rubovima djevičanskih matica,

u mojim bdijenjima na šljunkovitim posteljama,

u hladnim svjetlosnim virovima

što su kasno noću plavili s visina

kad jesenske izmaglice lebde

nad ponoćnim šutljivim travama,

na kraju grada

na kraju svijeta.

Bilo je više časti, ljubavi, ljepote

u svim mojim padovima,

u rušenjima mostova za sobom

u vjernosti mojoj jedinoj, otrcanoj zastavi,

no u svim mojim sjajnim

nikada dosegnutim trijumfima.

Ostajem klošar. Bolje je tako.

oktobar 1996.

Divlji kralj

Vidio sam,

u tami onih dalekih sprudova

što ih sada skriva veo kiša,

divljeg kralja, kako plače.

On je bio moćan

i cijenjen,

i činilo se da vedrina ljeta

nikada neće napustiti

blagoslovljene otoke na jugu.

Gospodar je bio

nad hiljadu čamaca

od kojih je svaki znao

pronaći bisernu školjku.

Taj narod je bio ponosan

i ja sam disao s njima.

Dok živim, pamtit ću

sprud što seže u vječnost

i njezinu ljubljenu put.

A sada, divlji kralj plače.

Od bisera, sela i čamca

ne ostade ni trag.

Eoni, prijatelju, eoni su prošli

kako su njene i moje kosti

izbjeljele na onom žalu.

U tami dalekih sprudova

što ih sada skriva veo kiša

plače divlji kralj.

oktobar 1996.

Krhotine i poneki stih

Visoko u brdima postoji

mala, napuštena crkva.

U njoj je samotna stvar:

knjiga, koju smo zaboravili.

Sada, dok sjedim na kamenom pragu

tu, gdje vjetrovito nebo

dočekuje večernje zvijezde,

s nelagodom pogledavam

niz strmi uspon svijeta.

I znam: čin uma nije bio dovoljan.

I znam: preostaje čin srca.

Jer svijet će potonuti

pod teretom pametnih knjiga,

i horde divljih mudraca

već odlučno smišljaju nove.

Pa što, uopće, raditi

u ovom definiranom, već zauzetom svijetu?

Jer makar ćemo ih čekati

pravedni kraljevi više neće doći.

Tad slikam sjene, ljubičaste i plave

i nestalne sprudove vremena u nadiranju.

Jer genijalni umjetnik tek ima doći

i trajno promijeniti svijet.

I znam: čin uma nije bio dovoljan.

I znam: preostaje čin srca.

oktobar 1996.

Zalutalo ljeto

Sad kaži mi, mudrijašu, što znači

tvog zagonetnog osmjeha trag?

Još danas u suncu, sav blistaš, treperiš

a sutra, sred kiša, stajat ćeš blag.

*

Sa bistrih visina čuje se ptica,

nevidljiva leti, ah, tko to zna kamo.

A ja pokušavam napisati pjesmu

a htio bih šutjeti, šutjeti samo.

I kako da mahnem i pozdravim svijet

i blagoslov kakav da od sebe dam,

kad sunce me kupa, i miri sa svime

kad blagoslov, eto, primam i sam...

A tu, usred struja, ribe se žustre,

i srebre u zlatu zalutalog ljeta.

To sam Bog se igra, dolje u jatu

dok oproštaj daje svim bićima svijeta.

Pa kako da mahnem i pozdravim svijet

i blagoslov kakav da od sebe dam,

kad sunce me kupa i miri sa svime,

kad ribom u struji jesam i sam...

novembar 1996.

_________________________________

R U B N E P J E S M E

Na posljednjoj točki

Ovdje,

na posljednjoj točki

osluškujem kretanje svijeta.

Tu, gdje počinje jasni kolaps sunca

u sudaru vatre i leda što jača,

na drskome rtu što gleda u vječno

gdje pravedna cijena za vidik se plaća.

I pitam se, pitam, zašto baš ja

samotan uvijek svemirom skitam?

Al' pjesma se smiješi i već nekud bježi

i nema tog uma da tragom joj slijedi.

A ovdje tek šljunak se vodom kotrlja

i svjetlost se gasi,

i hladi

i blijedi.

I pisat ću pjesme kakve još ne vidje

sumorno oko svijeta u noći,

i palit ću vatre buntovnih svjetala

za vremena tame, što imaju doći.

I hranit ću se vrelim otpacima zvijezda

toplim dahom sela, kojeg više nema.

I slušat ću lepet napuštenih gnijezda,

ja, prokletnik, svetac, sijač kasnih žetvi

za tihoga kosca što žeti se sprema.

A sad dođi šutke, hladni, grozni lede

ti, što ljudsko srce cijelu vječnost vrebaš,

na posljednjoj točki svijetom strepim tvojim.

I makar se tresem i gorim od mraza

još pjesme pišem, još prkosan stojim!

novembar 1996.

Sad nisam vaš pjesnik

Ja nisam vaš pjesnik.

Vi imate druge, ljude od pera

što stihove svoje u zlatnom okviru

s ljubavlju maze.

I okrutni strepe i budno prate

i kristalnim okom strpljivo paze

prijeti li netko prašnjavom miru

izložbe umrlih strofa.

A ja sam tek divljak i tiha budala

što rime, u čudu, otima vodi,

i zapise važne, i svete, i nijeme

maticom skuplja, dok zlatom joj hodi.

I kamo da stavim, da sigurno bude

to blago što gluhim se prosipa svijetom,

kad danas je pjesmom, a sutra već cvijetom,

il' tlapnjom bez cijene, te smrznute lude.

Al' bit ću vaš pjesnik

kada vam jednom, vrijeme što vrijeđa

zbog stihova svojih u zlatnom okviru

gordo okrene leđa.

Jer ja sam tek divljak i tiha budala

što rime, u čudu, otima vodi,

i zapise važne, i svete, i nijeme

maticom skuplja, dok zlatom joj hodi.

novembar 1996.

Posljednji mrtvac

U osami tihih sati

kada vrijeme monotono poravnava

trijumf s porazom,

zaključujem po stoti puta:

nije vrijedilo truda.

Jer tko će nas pomiriti

kad On to nije mogao?

I tko će mrtve smiriti

pakosne i jadne, zabuljene

u cinični smijeh bogova

koji nam poriču žrtvu?

Uzalud. Sve je uzalud.

I zastave i države i svečani nam hod.

I sve bi bilo oprošteno

i bilo bi zaboravljeno

da nismo ipak skrivili

posljednjeg mrtvaca.

Ne, nismo niti kažnjeni

zbog mrtvih milijuna.

Kaznu ćemo trpjeti

zbog samo jedne duše.

I to je po pravdi.

U osami tihih sati

kada vrijeme monotono poravnava

trijumf s porazom,

zaključujem po stoti puta:

nije vrijedilo truda.

decembar 1996.

Jedan zimski suton

Pjesnici su stare lude

brbljav soj u svjetskoj tami

što se plavom sjaju divi

sitnih zvijezda u osami.

Al' ne sami.

*

Tu, u ovom kasnom danu

u sutonu što još čeka

da se javi jasnim šumom

onog jednog, bitnog vira,

u samoći snježnog svijeta

teče za se stara rijeka,

i zbor šumnih, hitrih vala

put u bistru tamu bira.

Na trenutak, u tišini

plahog skupa shvaćam trag,

i u času, otkriveni

već se šljunkom prave, hine.

Nijemi, mudri, u dubini

šutke vide u visine,

a nad rijekom šapat blag:

sve je maya, i sve mine...

I već hladi obzor tame

i tek rijetki oblak skita.

A u visu rumen ledi

i u vodi - šutnja skrita.

decembar 1996.

Zar ne misliš da je važno

Zar ne misliš da će vode

uporno skrivati lice

u ledenom danu kad ptice

šutljivi sanjaju san?

Zar ne misliš da će vjetri

što sumorna sivila nose

vrbama češljati kose

nek' svečane isprate dan?

Zar ne misliš da će sutra

nad ovim smrznutim gnijezdom

pod sasvim drugačijom zvijezdom

zablistati jednaki mraz?

I kada nas ne bude,

zar ne misliš da će svijetom

i zbunjenim ovim planetom

grmiti jednaki sraz?

I gorit će vatrom, dok srce je snaži

od ledenih klada što vrijeme ih slaže,

i drhtavim perom nizati lica

vojnika od mjedi na smrznutoj straži.

Zar ne misliš da je važno

baš samotnim injem okititi noć

i disati žedno, i bolno, i snažno

pa onda, za vjetrom u sivilo poć...

decembar 1996.

Štuka koja je umrla od žalosti

Ah, moj dečec, ti nit' neznaš

da je nekad bilo bolje...

Tu, gdje sad je beton-polje

gdje se valja metal-rijeka,

tu sam tiho repom mela

vire tamne, zore sive.

A nad mojim snažnim tijelom

drevne vrbe krošnje svile

i savske su moćne vode

valjale se šumom cijelom.

Imala sam noćnog druga

šila jakog, k'o pol panja.

Svojim crnim, umnim okom

sada zvijezde mrtav sanja.

Imala sam i pajdaša

šarančinu od dvajs' kila.

Žalila ga, proklela ga,

kad ga probi čelik vila.

Imala sam druga vjernog

soma starog, još iz Save,

što je jednom, u proljeća

s vodom novom, preko glave

provalio kroz trska vrežu.

Sad samujem, duša crna:

divlje su mu, hrabro tijelo

sapleli u najlon-mrežu.

Svih se sjećam, sve prebolih

ali jednog vidjet ne smijem:

mog pjesnika, mog dječaka

što me traži život cijeli.

Jer on gleda u modrine,

septembarske magle slijedi,

a ja plovim kroz tišine

svijetom prošlim što nas dijeli.

Pa kad prođe, oka sjetnog

tu gdje jednom bješe voda,

ja mu repom drhtaj mahnem

usred zvijezda noćnog svoda.

decembar 1996

Moje tri ljubavi

Moje tri ljubavi

još uvijek jednako blistaju.

Prva, koju sam sreo prerano

za jedan život, kraj mora.

Druga, koju sam sreo prekasno,

i poklonio jesenjoj rijeci.

I treća, još tu kraj mene

koja mi šapuće stihove

i slatke, prozirne laži.

A ona me, još mlada i drska

zavodi sivim pogledima

i jednako čežnjivom rapsodijom

svoje duge, raspuštene kose.

Moje tri ljubavi

iznova me očaravaju

i čine da zaboravljam

da sam, zapravo, star.

Prva, koja me dariva daljinama

i proljetnim dugama nalaženja.

Druga, koja boli od istine

i dugih, neutaživih poljubaca.

I treća, baš sada što šapuće

da me je uvijek ljubila.

Moje tri ljubavi

više ne strepe za mene.

Svojim su slobodnim kosama

preda mnom isplele put.

decembar 1996.

Fragment crnog usred bijelog

Usred krasnog polja lednog

cvijet do cvijeta smrznut cvjeta.

I ja, na po' sleđen, mrtav

pratim kišnog stakla tok.

Sve skriveno, sve zamuklo.

Kroz tišinu ovog svijeta

tu, duboko ispod kora

ljubičaste slutnje zora;

ćutim: kaplje ljeta sok.

A prsti se tresu, lude

boljelo bi, da im dam.

I već reže, svijetu sude

gore no što smijem sam.

I u ledu vidim fragment,

crni vjetar što se spleo

u krošnjama, u travama

usred čistih, bijelih mijena.

Sad u crnom odraz gledam:

- to se kristal hitro skrio

kad je pjesnik vješto htio

ukrast tajnu igri sjena.

Još se nudi ova kiša

što će pred noć kosit mirno,

sve što gladni i prkosi

što se ufa dići glavu.

I tad, čudno, već sam ondje

ispod mraznog, krutog lista,

fragment crni držim zubom,

dlakom mokrom ližem travu.

A u tami ovog svijeta

niz za nizom ledni pada.

Sa visina šutnja grozi

i na zemlji - tajac vlada.

decembar 1996.

Nikad nizvodno

Nemoj nikad nizvodno.

Tamo smo već sreli

poricanje svijeta.

I u gluhim uvalama

tvrđave od srama,

istaložen talog

svega što je bilo.

Nemoj nikad nizvodno,

tamo nema ničeg osim svjetske plijesni

i prastarog neba kojim blude more.

i u sraslim šikarama utvare se kote

mrtvih ideala, strijeljanih u zore.

Ne, nemoj nikad nizvodno,

čak i trošne vode opiru se tome.

I makar se lako utočište nudi

nevoljko mu idu, kalnom kraju svome.

Nemoj nikad nizvodno,

tamo svece kuju čavlima od zlata,

i u strašnoj zipki čudovište klate.

I čekaju žedno da se gordi vrate,

da zariju čeljust usred glupog vrata.

Nikad, nikad nizvodno,

već smo bili tamo!

Ako novo hoćeš, tad uz vale tjeraj,

divljaj, hropći, umri,

srce svoje hitni,

ali naprijed smjeraj!

Naprijed idi samo!

siječanj 1997.

Trajektom za Cres

Putovanje, kao uvijek, otklon svijeta nudi,

savršenost vijka, urez u samsaru.

A ja sam ronilac kamenih bedara,

s osmjehom u modrom nestajem bunaru.

Na trajektu za Cres paluba je prazna

pa je lako smjerat kistom prema kiši.

Sad su ciljem niti visoko u plavom,

slane veze mudrog što u zraku spava.

Sad su jasni lonci kojim' more grabi

padine od kadulja, makije i trava

i u vječnost sprema oblake i jutra...

Ah, da mi je opet dignuti se sutra

trajektom za Cres zagazit na vale!

I kad na sredini puknu tajni lanci

što ih kopna vežu preko modrih pleća,

ja ću slomit veslo i u obzor kročit

u pramenje skritih, tinjajućih svijeća,

u magline sivih, nerođenih ura

gdje šutljivi čamci pod hridima dišu

i školjkama šapću azurne sonete,

gdje se pisma rijetko i pažljivo pišu

kada noćna bura žalom hladnim mete...

Ah, da mi je opet osjetit na dlanu

mokro, tvrdo uže, rosu povrh prove

i u mraku slušat kako povraz struže

dok uz struju vuče prema oceanu...

Pa kad mjesec kasni objesi se koso

nad katarkom sivom što je guta zora,

bit ću blijedi galeb, što se šutljiv skita

rubovima dana, negdje iznad mora...

veljača 1997.

<< Natrag