"Rubne pjesme", izbor

Zbirku sam objavio 1997. godine, vlastitim sredstvima, u nakladi od 1000 primjeraka. Dosad sam darovao gotovo 600 primjeraka, prodao desetak, preko knjižara niti jednoga...Knjigu sam uredio kao monografiju, uz stihove tu je i petnaestak mojih slika i crteža. Knjiga se sastoji od četiri zbirke.

Grijeh slobode (1973-1994)

Stanje riječi

Grijeh slobode

Rekvijem za samotnike

Balada o strijeljanom vojniku

Vrijeme u kom živim

Pjesnik traži odgovor

Stanovnik vremena

Decembar

Pjesnikovih suza trag

Anonimni Buddha

Dan kad umrem

Jednom

U potrazi za južnim morima

(1994-1996)

Tko vodi ovog samuraja

Istočni vjetar

Elegija za tugu i prolaznost

Pozdrav djetinjstvu

Dođe dan kad šutim dugo

Ne kradi mi srce

Zalutalo ljeto

(1996)

Skica za portret tragača

Starac sanja

I živjet ćemo od plodova zemlje

Povratak u Eden

Ostajem klošar

Divlji kralj

Krhotine i poneki stih

Zalutalo ljeto

Rubne pjesme

(1996-1997)

Na posljednjoj točki

Sad nisam vaš pjesnik

Posljednji mrtvac

Jedan zimski suton

Zar ne misliš da je važno

Štuka koja je umrla od žalosti

Moje tri ljubavi

Fragment crnog usred bijelog

Nikad nizvodno

Trajektom za Cres

_____________________________________

GRIJEH SLOBODE

Stanje riječi

Riječi gube snagu. Više ne pokreću mora.

Venu li zato što ih olako upotrebljavamo?

Tko još poštuje riječi?

Svijetom haraju horde

verbalnih žonglera...

A na tlu, zgrčene,

umiru bačene riječi...

* * *

Za koga su ispisani toliki listovi?

Koju smo to stranicu uvažili?

Koju to knjigu nismo pogodili granatom?

A onda dolazimo do nemoći:

Pisci su najgore bitange,

jer svjesno obmanjuju svijet!

Nekada su knjige bilježile mudrost.

Sada knjiga služi slavi erudite.

Nudi li se šutnja onima koji znaju?

* * *

Riječi gube snagu, valja započeti redukciju.

Ako još namjeravamo pomaknuti mora...

februar 1997.

Grijeh slobode

Pogled mu u vrijeme gleda

sa rukama prikovanim u okove ovog doba,

tijelo mu je prebijeno, pomaknut se više ne da

oko njega glasnici su brze smrti, skorog groba.

Gavrani se tuda jate, iz daljina horde brum:

"Dušu tvoju uzet ćemo, srce tvoje iščupati,

jer si bijeli međ' crnima, u pustinji-rijeke šum!

Neka su ti oči dječje, bit ćeš mrtav, bit ćeš tih!

Ovom svijetu od sivila tama treba, da se sniva,

nemaš pravo na bujanje, da se digneš iznad svih!

Naše riječi su svetinje, tko ih dirne-mora mrijet!

Mi smo mjera sveg života, i zbog nas se vrti svijet!"

U očaju tihih zvijezda, galaksije kad se hlade,

čovjek sam u nebo gleda,

čovjek sam al' čovjek nade.

A u tami iz davnina likovi se mnogi smiješe

i ljubavlju svojih dana svim zvijezdama daju sjaj

I u svjetlu budućnosti moćni borci plame nose,

prometeji svih vremena uz tebe su dijete, znaj!

Protiv tame i ravnica, za klisure i orkane!

Naše ruke prepletene mogu nosit neba sva!

Svi putovi u tminama istom cilju uvijek vode,

svim nadama uvijek isti putokaz je:

Grijeh slobode!

Rekvijem za samotnike

Poljane snježne...

Svuda inje djevičansko

i oblaci bijeli, visoki od čežnje.

I tako lutam tuda

nadajuć' se stopama u snijegu...

Kada jednom u daljini

vjetar zaspe i moj trag

nad sva htijenja spustit će se

pokrov dana, tih i blag.

A kroz pute zametene

nova volja snažno prti

i kroz tamu što se spušta

noćnog neba prati sjaj.

O ne sumnjaj, srce ljudsko!

Sve prtine ispod leda

u zvijezdama nađu kraj...

decembar 1983.

Balada o strijeljanom vojniku

U zoru su izveli seljačkog sina

kroz žito i rosu, u vjetar s ravnice.

Dal' slučajem nekim il' samo na pozdrav

u nebo prhnuše skrivene ptice.

Dok s jutrom se tiho opraštala tama

žedno su disale grudi: još malo!

Opijeno, možda, mirisom ruža

oružje k zemlji spuštat se stalo.

I baš kad se Sunce vinuti htjelo

sve grudi svijeta shvatiše isto:

taj čovjek je nevin, od njih je jedan,

a pucat u druga-ne bi se smjelo.

Al' kasno.

Na komandu same oživješe cijevi

i bezbroj plotuna raspara cvijet.

I kao da nikada nije ni živio

bez prava na sutra nestade svijet.

Kad suton od krvi najavi Dan Gnjeva

da l' bit' ćeš strijeljan? Il' krvnik ćeš biti?

Ma što da budeš, upamti ovo:

s mrtvim vojnikom-umrijet ćeš i ti.

1984.

Vrijeme u kom živim

Kad bih mogao, živio bih

među zvijezdama.

Kad bih znao, pronašao bih

put do sunca.

Ali ovdje kiša pada

iz ledenog bezdana,

i put je proklet

do vrhunca.

Kad bih mogao, odletio bih

ka jugu.

Kad bih znao, procvjetao bih

makar led me guši.

Ali ne znam, svjetla šute

sa svih strana tama stupa.

Možda ovim predvečerjem

bubanj smrti za me lupa.

Dok sam bio, sijao sam

volio sam svjetlost dana.

Kada prođem, bit ću šapat

voda, vjetar, šumor grana.

Možda sam se izgubio,

al' drugi će dalje poć'.

Možda me mrak pogubio,

al' jednom će tama proć'.

1984.

Pjesnik traži odgovor

Rađao sam se u stihovima, nježnima i grubim,

hrvao se s godinama, očajnim i onim drugim.

I tako su grane cvale, mirisale, sušile se,

svud' sam iš'o, putovao, a ideje-rušile se.

Tražio sam nekog Kanta da mi vrati ideale,

našao sam nesretnika što ne pozna sreće male.

Učili me Marx i Hegel kuda vode ljudski puti,

ne rekoše od kud sreća kad procvjeta jaglac žuti.

Ne, ja tako neću naći odgovor za ljetne noći,

mora biti nešto veće od ureda i karijere.

Semafori i reklame-to me veže, davi, koči!

Svuda samo lažna sunca, svuda samo barijere!

Uznemiren čudnom zbrkom, popeh se na Mudru goru

gdje stoluju učenjaci i mudraci svih vremena,

i tom skupu uzvišenom ja ispričah svoju moru:

da l' je svjetlost prva bila, il' se prije rodi sjena?

U tišini vedrog neba pognuše se sijede glave,

zamišljene, rastužene, k'o da nešto bolno vide:

"Bez povoda kiša pada, bez namjere rastu trave,

nit' se time svijetu hvale, nit' se zbog tog one stide.

Svjetlo sija od iskona, u dušama mnogih bića,

od iskona tama vlada, svuda gdje se ono gasi.

Tvoja muka i naša je, sva se Mudra gora pita:

"Je li tajna u iskrenju što nam noću nebo krasi?"

Od tad prođe mnogo ljeta, al' još pamtim riječi kraj:

"Tek u tami zvijezda blista, tek u mraku ima sjaj."

juni 1984.

Stanovnik vremena

U danu kad dođu kiše

moje oko samo prošlost vidi,

neke tamne vode, neki bijeli kamen,

čovjek, nebo, Svemir kosom struji,

vjetar mreška lica moje duše.

Uronjen u vodu mirno stari korijen

i kao da nikad listom gled'o nije.

Niz vitice bijelih dana kapa svjetlo

-sad je san,

oko žedno pije munje, sa visina jasni znak

da ne sanja da je jednom

blaga zora česta bila,

da je sjajem zlatnih zvijezda

gordo sjao vječni mrak.

Još bi htio, još bi znao da prolista

kao tad,

još se čvorom svojih kvrga danu kune

-da je mlad...

Al' sve čežnje ovog svijeta mirno tonu

i u sumrak kišnih dana bit' će prošlost,

bit' će mulj,

i sve zvijezde tiho gasnu,

onda trepnu-već su mrak.

Svjetlo, sjena, tama biva,

tama biva-možda san.

I kad sve se na dnu stiša,

vani svjetlo-novi dan.

1984.

Decembar

Decembar tutnji mojim žilama

k'o da zadnja kap krvi

u očaju nadire

i otvara prolome vječitih istina

k'o da u mene

smrt sama zadire.

U tijelu vjetar vrelih dubina

iz samog pakla utjehu šalje,

a ja sam žedan ledenog sjaja

sa beznadno dalekog

zvjezdanog kraja.

U očima mraz, u ruci vatra,

da l' ovo je zadnje moje raspelo?

U tami, bez ljudi, raspet-od koga?

Zaviještam Pitanju još jedno tijelo.

I noćas će ljudi odgovor dati,

pouzdan, vječan, za hiljadu dana,

a ja sam žedan ledenog sjaja

sa beznadno dalekog

zvjezdanog kraja.

31. decembar 1984.

Pjesnikovih suza trag

Pod vječnim svodom Vasione

pjesnik tame blista.

Ruke su mu zvijezda pune

oči-suze Krista.

U vremenu-bezvremenu stara luda nudi sebe,

svoju mladost-u bescjenje.

Stihove iz svojih knjiga

čupa, baca...

Sveta čuda za njim reže,

čarobnice i vampiri tamom kupe

nježne strofe.

Pod svjetlošću groznih zvijezda

proklet narod pjesme sluša.

Oko-jama, samo plače,

ruka-kanđa drhti bijedno,

sve što njima još je vrijedno

pjesnik ludi blago dat će.

Stvarajući titan-djela

pjesnik tame tad zablista

i u času zadnjeg stiha

posta zvijezda, svjetlost čista.

Mudraci i kurve, skupa

odlučiše spomen dići

tragovima onog davnog

spaljenoga Prometeja.

Pa kad noću pogled digneš

i zvjezdani takneš sag,

nijemi stih iz tame čuješ

pjesnikovih suza trag.

juli1991.

(nakon sedam godina šutnje)

Anonimni Buddha

Kraj nas, usred vreve

anonimni Buddha blista.

U grmljavi neon-grada

nijemost mudra, svjetlost čista

izlog skromni krasi.

Ljudska rijeka teče.

Pijesak tašti, zakovitlan

niz vremensku osu sipi.

U cipeli pohabanoj,

šetač podne gradsko šeta.

Oblak-ovce čuvar čuva

što sačuvat ništa ne zna.

Buddha smetlar, možda drolja

za dno ljudsko okovan je.

Al' zvijezdama obećan je.

Mada, kažu, za nas krasne,

ljude moćne, vrijedne, rasne

tek svoj izlog skromni nudi.

Anonimni Buddha šeta.

februar 1992.

Dan kad umrem

Kad umrem,

nitko neće znati.

Mačak će lijeno, uz vratnice neke

na majskome suncu presti,

i sve bit će po starom.

Kad umrem,

oblaci bijeli nebu će dati

iskrenost svoju, i radost, i sjetu.

U sivom kućerku, na hridini morskoj

gasnut će vatra posljednjim žarom.

Kad umrem, na časak zašutjet će cvrčci

i pramen će kiše dotaknuti val,

i svim mojim jadom, i nadom, i tugom

na spomenak zadnji zašumit će žal.

Kad umrem,

zadrhtat će mreže.

I veslo će puknut, i to bit će sve.

A vjetar će listat požutjele strane,

i sve bit će mirno, i tiho, k'o pr'e..

Kad umrem

šutjet će zvona.

Tek šaptat će trave, i lopoč, i šaš,

i reči će staze zarasle davno:

"Gle, netko ide! To pjesnik je naš..."

oktobar 1994.