Tri teze u prilog pomirbe, naroda Slovenskog, Hrvatskog, i Srpskog

Prihvatih se pisanja ovoga pisma kako bih priložio naporu časnih intelektualaca s područja bivše Jugoslavije, koji su i dosad dali dosljednu sociološku analitiku po raspadu jugoslavenske „stvarnosti“, i formiranju novih društvenih stanja u obliku novonastalih nacionalnih država. I neka se zna – nikakve mi radosti u pisanju ovakvog pisma. K tome, i danas, kako to bijaše oduvijek, mnogi značajan intelektualac pozna punu, povijesnu istinu, ali je ne svjedoči, ne izgovara, radi dnevna probitka, radi prinosa svojoj društvenoj časti čije pogodnosti potom uživa...Tako sužena izbora, a odgovornošću pritjeran do neizbježivog, odlučih se još jednom suočiti s istinom trenutka, jednostranom i zloupotrebljenom, primjerenom vremenu u kome je nastala i kome služi.

Povod ovome pismu neka bude brvno sučeljavanja, ovoga puta slovenskog i hrvatskog jarca. Svako malo u povijesti naših južnoslavenskih naroda nalazimo slično brvno: tegliše ga kroz stoljeća vrijedne ruke nesložne braće, od Sutle do Dunava, od Neretve do Dragonje, podmečući jedni drugima stare krivice, zaboravljajući one druge, plemenite pretke, što se zajedno boriše za stare pravice.

U proslovu oslovih ova naša tri najodgovornija naroda. Najodgovornija ne toliko za raspad Jugoslavije jer je on bio neminovan, kako to biva s oronulim carstvima...Već što se dogodi uz toliko patnji.

Teza prva: Tko jest sučeljen na brvnu?

Na ovome našemu, tako dugovječnom brvnu, jesu li doista sučeljene ukupne nacionalne energije, nacije, kako nam političke elite već drugu deceniju prikazuju? Jesu li to doista bili sučeljeni Srbin i Hrvat, danas eto Hrvat i Slovenac? Ova zadaća, osvijetliti naš prostor povijesnosti, pripada živućoj generaciji humanističkih intelektualaca koja ga je takvoga i dopustila, ili tek trpjela prozirući mu bit; one koji jesu podržali tako tragičnu povijest ne bih ni oslovio intelektualcima, što istinski intelektualizam za sobom ne ostavlja međe novih groblja, već međe novih, ljudskoga znanja osvojenih polja. Pravom odgovornosti pjesničke riječi koju zastupam, stoga sam obvezan ne prešutjeti što vidjeh, svjedočih, i spoznah: o korjenima naših današnjih nevolja i patnje, redom svih naroda s prostora nekadašnje Jugoslavije...O korjenima koje današnji političari, opet radi dnevna probitka, namjerno ne prokazuju u tlu povijesnih uzroka, već ih pridodaju žalosnoj krošnji posljedica koje tako dugo trpimo. Minula nasilja, ili ona koja će možda tek doći, ne padoše s neba voljom nekog Tvorca povijesti, nesavršenijeg u djelu no što bi to čovjek učinio; i prosječan slikar znao bi naslikati savršeniji raj od ovoga ponuđenog nam zemaljskog! Ta suze ne bi naslikao! Minula nasilja, ili ona koja će možda tek doći, ne osmisliše sami ni dvojica ni trojica vođa, kako olako tumače elite što ih naslijediše, u potrebu amnestiranja i sebe i narodne plebejštine što okrvavi bajunet, ipak svojom voljom i svojom rukom. Takve pohode ljudske iracionalnosti poput rata, stanja kolektivne mržnje ka drugom kolektivitetu kao polazišnoj liniji rata, ne mogu pokrenuti ni memorandumi, ni zloćudna izdanja matica i društava neodgovornih književnika, iza čitanja kojih ostaje tek gorčina, svakome tko se veseli što nismo svi Hrvati, ili Srbi, ili Slovenci, Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci... Narodi, to su inertni sustavi, ne pokreću se sami od sebe. Primjerom, seljaka valja dugo natjeravati da ga se, mobiliziranoga, prisilom udalji od zemlje. O benignosti ovog inertnog sustava, ako ga povijest ostavi na miru, svjedoči tradicionalizam suživota: kakav bi to sajam bio, tamo preko Save, o čemu bi se razgovaralo među „pukom“ da ljudi ne prelaze granice, oduvijek?! Od koga bi papriku ujesen kupovali?! Ali kako je došlo do stanja kada su činjena onakva zla, ako za to ne bijahu same dovoljne ni akademije, ni matice, ni danas mrtvi vođe? Kako je priložen naših ruku krvav prilog? Jer mi to počinismo. Mi jadni ljudi, u svojoj mržnji, ili svome idealizmu, ili običnom ljudskom nemarenju za drugog čovjeka, nemarenju koje nikakva etička misija izvorno kršćanske Zapadne civilizacije ne uspije izmijeniti: hinjena misija institucije crkve, odgovarajuće loš rezultat. Hinjenost etičnosti prokazuje se kao konstanta dosadašnjih društvenih elita koje su svoj ostanak pravdale zaduženošću za etičko. Tako prođe i posljednji viđeni fenomen, jugoslavenski „socijalizam“: hinjenost presta kada je valjalo podijeliti dionice radnicima. Sve u svemu, na brvnu ipak preosta tek opća ljudska tupost, a ona je široko i nacionalno pravedno distribuirana, u svim narodima podjednako.

Teza druga: Uzrok rata između Srba, Hrvata, i Slovenaca

Ovdje se dogodio bellum omnium contra omnes. Svatko protiv svakog, metkom ili riječju. Sudim po onome što vidjeh, osobno pretrpjeh, čemu svjedočih. Prizorišta se valja prisjetiti s početkom, o čemu sam već pisao u „Pismima bez odgovora“, no ipak: u mraku 1991. stajao sam usamljen pred grobnicom narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju. Uz moju, u tami nadiruće povijesti, gorjela je tek još jedna svijeća. No svijeće su zapravo već gorjele onomu boljemu što nas je dotad ujedinjavalo. Potom nas spoji sposobnost da mrzimo, uništavamo. Te 1991. niti jedna akademija, niti jedno društvo književnika, ne suprotstavi se osmišljavanju rata, kao savršene scenografije projektu razvlašćenja radničke klase. Jer zato je rat osmišljen i ni zbog čega drugog, da socijalističko (ničije) postane nečije, privatno vlasništvo. U takvoj otimačini, prvobitnoj akumulaciji kapitala, primjerom osobito zloćudan bijaše hrvatski model. Ali u ona vremena nacionalnog zanosa i iskrenog idealizma tolikih, politička elita kojoj narod povjeri ostvarenje državnosti ni riječi ne izreče unaprijed, ni o predstojećoj „pretvorbi“ ni o rehabilitaciji ustaštva koju potom provedoše. U Hrvatskom saboru padoše tada teške, prijeteće riječi, upućene i antifašistima i Srbima: „Mi vas nećemo ubijati. Ali vam nećemo dati niti da živite.“ Tako se zače današnja Hrvatska, i to je povijesna istina. Danas, amnezija, predsjednik države kune se u antifašističke korjene, poziva se na temelje u Ustavu zapisane. I doista jest tako zapisano, na papiru. U stvarnosti, tih osvetničkih godina u zrak odletješe i temelji stotina spomenika antifašizmu i temelj samog antifašizma, ratom što ga iskonstruiraše revolucionarne elite u nastajanju. Od intelektualaca, u tim prvim ratnim godinama tek rijedak ne ode na poklonjenje vođi.

Tako to biva na Balkanu. Što u Europi bi dovršeno od Francuske revolucije do 1848., nastajanjem Europe nacionalnih država, to se na postsocijalističkom Balkanu imalo dogoditi u dvadesetak godina: nastanak nacionalnih državica kao hranidbenog, revolucijom osvojenog prostora za svorene elite. Od 1941. i sloma građanske humanističke ideje, bilo kroz teror nacizma, totalitarne NDH, ili kasniju prisilu Komunističke partije Jugoslavije, ovi prostori poznaju tek revolucionarne prevrate. Dokad će se tako rado sudjelovati u revolucijama radi rušenja, a tako teško uprezati pleća u evolucije, kako bi smireno gradili? Je li to onaj stari slavenski entuzijazam kojim, zajedno s Avarima, opljačkasmo latinsku Salonu i podsjedasmo Bizant? Možda ne iskrvarismo dovoljno, poput Europe kojoj je, čini se, dosta ratova?

Kriza odnosa nacionalnih država nastalih raspadom Jugoslavije tek je nastavak njene krize, naknadni račun ispostavljen hinjenoj ideji socijalizma, u kome politička elita ne bijaše nikako voljna radništvu doista upisati vlasništvo u zemljišne knjige, provedbom dioničarstva. Niti je bila voljna odreći se elitizma, pravovremenim Titovim odricanjem od vlasti i uspostavom demokracije. Tako partija doista ispuni svoju zakletvu da će biti udarnom pesnicom, ironijom, u razbijanju svog povijesnog ideala zajedničke države južnih Slavena: politička elita Slovenije prva napusti brod koji tone, posljednju sjednicu Centralnog komiteta. Bijaše to neodgovorno, prepustiti ostatak Jugoslavije Miloševićevim jurišnicima. Ali eliti više nije bilo stalo do bitke za ideale bratstva, jednakosti, slobode; jednakosti nikada nije ni bilo, slobode tek koliko nam dopustiše, a bratstvu se još klicalo tek ulicama Sarajeva, dok na raspališe srpskim nacionalističkim mitraljezima po raji (no ima i ono drugo srpstvo, mladost beogradska, intelektualci Srbije, koji se protiviše ratu i mobilizacijama kako su znali i umjeli, i tako spasiše Srbiji obraz.). Elita je dakle bila umorna od borbe, od tegljenja ideje Jugoslavije, od gubitničke ideologije radništva „nitko me ne može tako malo platiti, koliko malo mogu raditi“. Elita je bila umorna od nemoći, da mijenja i sebe i Jugoslaviju. I tako Jugoslavija propade, na radost lešinara iz svih naroda, uz aplauz svih naroda, a na tugu tek ponekoj iskrenoj siroti.

Ipak, čovjek može biti potučen, ali ne i poražen, kako je lijepo napisao Hamingway. U nama je slijed i poraza i pobjeda, za ideale što ih probudi novosvjetski duh, kroz humanizam renesanse, prosvjetiteljstva, Francuske revolucije i tolikih nesretnih, mahom nasilnih i očajničkih čovjekovih pokušaja da ubrza svoj hod po mukama. Ad astra per aspera, još vrijedi. I tako valja gledati nastanak zakašnjelih nacionalnih država u tkivu stare Europe, i tu dimenziju pravedno im je pridati. No smije li težnja za obnovom humanističkog duha i demokracije pristati uz primijenjene metode? Smije li danas pristati uz „politiku plastične vrećice“ na glavi, što je slovenska politička elita provodi gušenjem hrvatskih težnji za ulaskom u Europu? Granice su izmislili ljudi, ne poznaju ih ni vjetrovi ni ptice ni ribe. Postoji li namjera da se putovnice jednom zatraže i galebovima? Uostalom, slovenski političari ne pitaju osobito Slovenski narod za mišljenje, kao ni hrvatski političari svoj narod. Slovenski narod, kao Hrvatski, kao i Srpski, sveden je na razvlaštenu radničku klasu i nekoliko postotaka kapitalista-samorastnika. Posvuda, „lopovi i hulje ukrali su stvarnost! Jednako smo jadni! O kakva podudarnost !“ („R. pjesme“).

Mi, sljednici „socijalizma“, nismo uspjeli doseći utopiju, stanje sreće za sve. No našoj je generaciji uspjelo dostići stanje nesreće za sve. Pa i za elite, to stranačko pleme ili plemensku stranku, i elite moraju živjeti u strahu, da im mačem ne bude oduzeto što je mačem stečeno („Samo vi dižite revoluciju, mi imamo oružje!“, poručeno je studentima-prosvjednicima prilikom nedavnih studentskih prosvjeda u Hrvatskoj. Tako je izrečeno iz usta profesorskih; zabilježeno u prilog tezi o postojanju stranačkog plemena, ali i o zastranjenju svrhe čistoga uma). U nas povijest nije dovršena, a nedovršenosti vlastite povijesti evo se čudi i samouvjerena, bahata Europa bez granica; postat će iznova tek Europom zavađenih nacija, ne nađe li odgovora, kroz zajedništvo, na jedini preostao a doista značajan izazov trećeg mileniuma: transformaciju potrošačkog društva u racionalan, osmišljen model čovjekova svijeta, Utopiju o kojoj su toliki vizionari sanjali. Danas, posjedujemo znanje, i tehnologiju, valja nam još otkriti da imamo i srce. Dotad, na ovim rubnim područjima svjetske povijesti, energija nacionalnog primitivizma olako će se trošiti na predbacivanja starih krivica: Bleiburg, četništvo, NDH, svejedno...Tko je kome koga zatukao. A ubijali su svi, istina jedni su prvi počeli i uživali pritom, a drugi od gole muke, nakon što im je kod kuće redom sve pobijeno, pa obećanu osvetu i provedoše. Svaki je čovjek sposoban ubiti u odgovarajućim okolnostima. No okolnosti kreiraju vođe.

Do novih ubijanja, jer neizbježiva su ovakvima kakvi danas mahom jesmo, svjetski kapital kojemu je svejedno i za čovjeka i za slijed mrtvih humanista i za Utopiju, gasit će naša brodogradilišta, procjeđivati naše more, odvoziti naše šume, plodnu zemlju, pitku vodu. Kako Hrvatima, tako Slovencima, tako Srbima, Crnogorcima, Bošnjacima, Makedoncima, svakome ono što još vrijedi. Tako propadoše Iliri: Delmati protiv Liburna, Ardijejci protiv Autarijata, ni traga im danas ovdje nema, kao ni Keltima, Grcima, Latinima, svima redom nesloga pogasi ognjišta. Hoćemo li i mi tako? Hoće li jednom o nama tako zapisati, neki posve novi narodi na ovim prostorima: „Tako propadoše Južni Slaveni.“?

Dotad, politički jarci na balvanima dokazivat će zlobu svoje erudicije.

Teza treća: Od stvarnosti do pseudostvarnosti, i kako natrag u pravu stvarnost

Čovjekove povijesne tvorevine najpomnije testira vrijeme samo: pogleda uprta u zvijezde, da ih dohvatimo, uzdisasmo za našom Dulčinejom. No kad je konačno dohvatismo, očerupasmo joj idealnu ljepotu. Tako prođe i jugoslavenski socijalizam, očerupan od ostarjelih a već nestrpljivih drugova, satrapa kojima Tito povjeri svoje carstvo. Otkud mu takva samouvjerenost, da će njegove satrapije proći drugačije no one Aleksandra Velikog? Zar nitko od akademika (a tada mu još bijahu prijateljima) ne nađe za shodno upozoriti ga, da carstva umiru sa svojim tvorcima? Hoće li baš svi povijesni pohodi jednako skončati, razneseni od satrapa? Ili smo konačno pred vremenom koje neće podnositi ni tirane ni satrape, u narasloj samosvijesti oslobođenog čovječanstva, u izravnoj, permanentnoj Internetdemokraciji, koja će trenutno kažnjavati svaki oblik neodgovornog političkog liderstva? Kako bi u takvim okolnostima prošli u vlastitome narodu današnji slovenski političari, zbog blokade hrvatskih pristupnih pregovora ka EU? Naša je nacija Internet-generacija. Zvuči snažno, oslobađajuće od okova dosad viđene povijesti. Je li to presudno buđenje novog identiteta, koji je poveo naraštaj hrvatskih studenata, redom humanista, da zahtjevom za baudelairovski novo zatraži i pravo za svakog čovjeka, na dostupno i besplatno školovanje?! Pravo na temelj slobode čovjeka informatičke ere?!

Ako su humanisti na barikadama, to znači da postoji Bastilla.

Jugoslavenski je socijalizam bio stvarnost. Ili nije bio, ili je bio tek lijep? Bio je tek lijep, ponekad, i ne prečesto, kakvima pseudostvarnosti znaju biti. Golema većina ujutro je polazila na posao, pristojno uhranjena i lišena stresa, jer to su bile naše tvornice, naša radna mjesta, još naši rukovodioci (ali i naši budući poslodavci, koji će nas ubrzo otpuštati kako im se svidi). Ljudi su podizali kuće iz kredita, išlo se na more. No najviše sam volio ona duga putovanja, vlakom do Vardara, kada Vam putovnica nije trebala. Danas je vadite svaka dva sata. Istina je da je crkveni kler loše živio bez danas vraćenog im rentijerstva, i da se išlo u zatvore za bezobrazne riječi o Titu i Partiji, a na ozbiljnu robiju ako ste „drugovima“ pokušali osporiti sveto im poslanje. Ali ako ste bili negdje na pecanju, slobodno ste govorili u šašu. Danas ni to ne možete, jer je sav šaš prepun otpuštene ali i nacionalno radikalno osviještene sirotinje, koja samo čeka da vas umlati jer zapravo mrzite svoju domovinu. Ali što jest domovina? Pokušao sam naći njen broj u imeniku, nazvati je da je pitam što to ima protiv mene, zašto mrzi moje knjige, zašto mene mrzi. Išao sam i na policiju, informirao se kamo da joj se obratim, je li to predsjednik koji se dugo vremena nije mogao odlučiti u svojoj knjizi, jesmo li rušili Jugoslaviju ili je srušena (što bi značilo da smo svi amnestirani, ta srušili su je neki drugi!)? Je li to možda naš, Hrvatski sabor, iz kojega se izlazi nakon mandata s debelom mirovinom, a ja svoju nikada neću ni dočekati, satrt ću se radeći najteže fizičke poslove? Ili je to ono što se nama muškarcima najčešće događa od domovina: „Domovina te treba mrtvog“, kako zapisa neki anonimni genijalac na jednoj zagrebačkoj fasadi. Ako će te domovina zaboraviti kada se dijele predsjedničke mirovine zaslužnima, kada se poziva na prigodne proslave i prijeme u vladi, kada se dijele nagrade za književno stvaralaštvo, za životno djelo, domovina te sigurno neće zaboraviti kada dođe do mobilizacije. No istoga trena zaboravlja svoje plemenitaše, njih se ne mobilizira; današnje društvo ima načina da sačuva svoje elite. Davno su prošla poštenija vremena, kada je cvijet viteštva krvario na bojnom polju, davno pade kralj Petar na Gvozdu, prvi na udaru mača, na čelu svoje vojske. No zato minule decenije rodiše sojem „političara“, sposobna da salonskim otrovnim perom snuje razdore, mržnje i ratove, ta pero mu je za to plaćeno. Potom izgini, poubijaj se, sirotinjo i studentarijo. Čast onim intelektualcima čije pero osta nezavisno, često zbog toga pothlađenih prstiju, od izgladnjelosti.

Vratimo se tezi o stvarnosti spomenutog šaša. Dakle šaš jest bio stvaran, ali ne i čovjekov svijet oko njega, fenomen Jugoslavije: bio je farsa, poput idiličnog sutona nad pučinom, podno koje haraju gladni zubi. Hoćemo li ikada postići stanje pune društvene stvarnosti, mi koji još vjerujemo da prvotna narav čovjekova nije dobra sama po sebi, već je sposobna naučiti razlikovati dobro od zla? Da nije uzalud ovaj čudesno uporan hod ljudskog plemena, ljudskog genija, kroz trnje do zvijezda? Hod na kojemu smo, da ne budemo usamljeni, da se ne bojimo, da skinemo bar malko etičke odgovornosti s pleća, osmislili i superkreatora na sliku i priliku svoju, Boga što u svakoj pikosekundi bdije nad svojim djelom i kroz svoje djelo? Ali stari su narodi bili hrabriji. Bili su goliji, izloženiji, bez goleme investicije u mirovinske fondove, bez oslonca na svjetska mišljenja poput „naučnici su otkrili da...“, bili su toliko otrežnjujuće zagnjureni svojom ljudskošću u postojanje da su nam uspjeli dati temelje filozofije koji i danas podnose težinu naslaganog ljudskog iskustva, a dali su nam i slutnju etike, da jesmo sposobni i sami razlikovati dobro od zla, bez podučavajućeg oca nad nama. Oca, uostalom, kojega imamo razumijevati tek kroz dogmu, pa tako i jednostavne riječi onoga najosjećajnijeg među prvim, istinskim ljudima u nizu: „Kraljevstvo je Božje već među vama“. Takvu odgovornost, da kraljevstvo etičko (Božje) o njemu ovisi, čovjek nije htio. Stoga magareći trpi povijest takvu kakva jest, crkvu takvu kakva jest, domovinu, čast, cyberspace, ego, i svoju patetičnu narcisoidnost takvu kakva jest, zvijezdama ravnodušnu. Prava stvarnost je kozmičnost, od čovjeka shvaćen Logos, brujanje smisla u samom postojanju. Ali stari ljudi su i to već znali, na svoj jednostavan način, lišen akademskog patosa često ledenog intelektualca-natčovjeka (čast skromnima i humanima oko nas, jer i takvih preostade!). Među ostalime, stari ljudi nam od blaga ostaviše i nadu. Nama je potvrditi da im nije bila uzalud. Nama je još jednom iskusiti golotinju istine. No smije li se pritom izmicati oslonac čovječanstva, temelj duhovnosti što bi postavljen kroz tri tisuće godina, i istočno i zapadno od Edena? Smije li se zanemariti pjev „zbora dostojnih što mame sveto“, tolikih besprijekornih ljudi ukupnog čovječanstva? Tek primjerom, tolikih korista što i u ovome prijepodnevu evo za nas sve pjevaju Bachovu misu B minor, ili tolikih budističkih, kršćanskih, muslimanskih i židovskih, svećenika svih vjera u ovom nedjeljnom prijepodnevu kojima jest stalo do istinitosti prvotne, etičke, poruke njihovih utemeljitelja? Hoćemo li postati Zemljanima tek kada se budemo izdaleka vraćali svome dalekom domu, izgubljenom u Mliječnome putu? Hoće li nam tek tada Srbin biti bratom kome se veselimo, i Hrvat Slovencu? No ovog puta s pređenom Poviješću iza sebe. Eto čovjeka, rekao bi Nietzsche.

Oprost kao predgovor, vremenu koje vam valja osmisliti

Uvijek je preostajala nada. Ponekad opstaje i slijepa nada, nada u čudo. No kako se u krvavoj, realnoj povijesti čovjekovoj, čuda nikada ne dogodiše, preosta nam hladna i trijezna spoznaja, da naša budućnost može biti rezultatom tek naših odluka; nikakav jarac, medvjed ili lisac, ne mogu nas i ne žele propustiti preko brvna: to je njihov zabran, i sporit će se dok profesija političara ne bude zakonom uljuđena do odgovornosti. Valja nam dakle graditi pravi most, mimo brvna onemogućenih ljudi koji ne prepoznaju svog brata na suprotnoj strani. Ako brvno potvrđuje granicu, most ju premošćuje. Most se započinje s obje strane, drugačije se ne može sagraditi. A graditi se počinje tek kada se dvije strane istinski žele sresti na sredini, prepoznajući se u jednako ljudskom djelu, u rukovanju jednako ljudske ruke. Da bi se ruke rukovale, da bi se dokazale ljudskima, valja im moći oprostiti stara nedjela. Taj privilegij ne smije biti prepušten vukovima što dlaku mijenjaju, soju političara koji je narode i zavadio.

Dakle valja se ispričati, i valja oprostiti. Ispričati se za ono što počini naša generacija, oprostiti i ono što učiniše preci. Kako su patnje bile obostrane, takvom mora biti i isprika, obostrana. I nije kasno, krenuti već danas, jer da danas krenemo godinama bismo hodali, da se poklonimo svim znanim i neznanim grobovima. Tek po isprici, slijepa nada postaje istinskom, i nastupa čudo mira među ljudima.

Ali tko je pozvan, dostojan, dati oprost? Koliko vrijedi, primjerom, moj oprost? Pao list s grane...Težinu već ima ako se ispriča predsjednik države. No drugi nakon njega osporit će ga, ili će sam sebe osporiti i uz aplauz nacije pljunuti na oprost. Crkve, kler? Crkve nisu isto što i Kraljevstvo Božje. „Isus je navijestio Kraljevstvo Božje, a došla je institucionalna crkva“, riječi su ekskomuniciranog svećenika. Toliki svećenici nisu sveti, ne nakon što su bili uz topove, blagosiljali ih. Ali i toliki svećenici jesu sveti, i dostojni poštovanja, ostavši uz svoje od političara napuštene ili zloupotrebljene narode. Samo, nisu li i takvi marginalizirani, i u vlastitom narodu i u institucionalnoj Crkvi, onaj tihi list što pade s grane?

Ali kada bi se ispričali narodi? Ne za ono što počiniše vođe, za ideju noža, već što nožem i metkom sami ljudi počiniše, za posljednjega rata, kažu, približno tri stotine tisuća puta? Ali to je samo brojka. U pravoj stvarnosti, kada bi se ljudske sudbine nekako poredale, to je pun zagrebački stadion ubijenih očeva, sinova, sva zimska klizališta, uključujući ono u političkoj Ljubljani koja izbjegnu strahote rata a sada se bahati, zatrpana leševima majki, žena, Hrvatica, Srpkinja, Bošnjakinja...To je Ada Ciganlija, ili zagrebački Jarun, sa stotinama dječjih leševa što plutaju (moraju li to nužno biti „naši“ leševi da bismo se zgrozili?). Predođba jest odvratna, no stvarnost je bila odvratnija, jer se doista dogodila.Vođe su potpisale ovu luđačku scenografiju, ljudi je izvršili. Ljudi a ne narodi. Ljudi se moraju i ispričati jedni drugima. Na akademicima i vrhunskim intelektualcima je da osmisle kako to učiniti. Pozivam Vas da ugledom i mudrošću date svoj doprinos.

*

Da se ne ponovi, Južnim Slavenima osloniti je leđa o leđa, za vremena koja ne moraju biti prijateljskima. Intelektualne elite dužne su odbaciti ucjene prošlosti, i osmisliti model prijateljskog postojanja susjednih naroda istoga, slavenskog podrijetla, istoga povijesnog puta, u konačnici izbora i iste ljudske osobine: da mrzimo, ali i da volimo. Ironija je slovensko-hrvatskog sporenja oko granica što se tako čini dok nada naše generacije, i tolikih Europljana, počiva u Europi bez granica.

Bez angažiranosti u svom vremenu, humanističke nauke a posebno povijest, tek su kroničar tuđe hrabrosti, onih ljudi što se usudiše biti neimarima i svoje i naše, zajedničke sudbine, kako ih jedinstveno opisa Pico della Mirandola u Molitvi ponosnog čovjeka. No mi smo ljudi Trećeg mileniuma i digitalnog vremena; smiju li naš ponos, naša hrabrost, biti manjima od ponosa starih ljudi, naših predaka? Smije li naša molitva biti manje strasna od njihove?

S poštovanjem

Borislav Somrak Santiago

Zagreb, 29. svibnja 2009.

Epilogos

Za izbijanje ratova povijesnu odgovornost snose vođe, kao podstrekači ratova. Suodgovorni su svi ljudi koji su svojom slobodnom voljom pristali da budu politički i fizički izvršitelji ratova. Ostale ljude zahvaćene nastalim povijesnim vrtlogom, uvjetovane da se bore društvenom prisilom, ili radi golog opstanka, treba smatrati žrtvama rata.

Rat je sramotni izbor nedozrele čovjekove civilizacije.

dostavljeno:

Za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti,

poštovani gospodin Milan Moguš, predsjednik Hazu

Za Srpsku akademiju nauka i umetnosti,

poštovani gospodin Nikola Tasić, potpredsjednik SANU

Za Slovensku akademiju znanosti in umetnosti,

poštovani gospodin Slavoj Žižek

Za Udruženje književnika Srbije,

poštovani gospodin Radomir Andrić, potpredsjednik

Za Društvo slovenskih pisateljev,

poštovani gospodin Slavko Pregl, predsjednik

Za Društvo hrvatskih književnika,

poštovani gospodin Igor Mandić